U jesenskoj shemi koja kreće 19. rujna, na veliko oduševljenje ljubitelja kvizova na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije s emitiranjem kreće nova, deseta sezona kviza "Potjera".

Mnogi novi, a i pokoji stari natjecatelji, trudit će se pobjeći lovcima Morani Zibar, Deanu Kotigi, Krešimiru Sučeviću-Međeralu i Mladenu Vukorepi, sve pod budnim okom i vođenjem Joška Lokasa. Kako se osjeća na početku nove sezone, ali i neke druge zanimljive detalje, u razgovoru nam je otkrila Morana Zibar, jedina dama u lovačkoj skupini koja je, osim po bogatom znanju, poznata i kao veliki gurman.

Počinje deseta sezona Potjere. Kako to izgleda iz vaše perspektive?



- Izgleda mi fantastično! Prije deset godina ni u najluđim snovima nisam zamišljala da će ovaj kviz doživjeti ovakvu popularnost u cijeloj regiji i dvoznamenkasti broj sezona. Adrenalin, uzbuđenje i želja za igrom kod mene se s godinama nisu nimalo smanjili. Velika mi je čast i zadovoljstvo biti dio te priče.

Nama gledateljima čini se kao da se nište nije promijenilo, čini li se vama, kao lovcu, da ste drukčiji nego u počecima kviza, i na koji način?



- Itekako! Kao što rekoh, želja za igrom i dalje je ista, ako ne i veća. Kad se vidim na starim snimkama, izgledam si kao neka druga osoba. Posebice u počecima. Kao plaha djevojčica na ispitu. Tiše sam govorila, bila malo zakočenija i nesigurnija. Ali imala sam i manje kila te sijedih. Ne mogu reći da sam s godinama postala mnogo bolja, jer znam majstorski zabrljati i sada, no iskustvo je donijelo veću opuštenost.

Žene su i dalje rijetke ptice u kvizu, imate li objašnjenje zbog čega je to tako?



- Velik postotak žena prijavi se, pa odustanu u zadnji čas. Nemam znanstveno objašnjenje, ali i dalje to pripisujem većem strahu od javnog nastupa i blamaže, urođenoj opreznosti te slabije izraženoj kompetitivnosti i potrebi za dokazivanjem. Kako mi se čini, mnoge ženske kandidatkinje često bezrazložno pojede trema.

Možete li, onako na prvu, procijeniti uspješnost nekog kandidata, ili je to nemoguće?



- Jako je teško procijeniti ih. Kandidati nas znaju jako iznenaditi. Netko odlično krene u prvom dijelu igre, a potone u drugom. Ili obrnuto. Stres i adrenalin čudno djeluju na ljude. Neke blokiraju, a iz nekih nesvjesno izvuku čuda. A i faktor sreće je zapravo bitan. Nesretno pitanje, brzopletost, pad koncentracije, i ode sve u vjetar. U svakom slučaju, kratak nastup u televizijskom kvizu pred kamerama nije dokaz nečijeg znanja ili neznanja.

Ima li neka od emisija posebno mjesto u vašem sjećanju, i zašto baš ta (ili te)?



- Dvije-tri emisije u kojima sam bila toliko katastrofalna da nisam uspjela stići jednoznamenkast broj koraka svakako imaju posebno mjesto u mom sjećanju, jer me noćima proganjaju i fino lože vatricu moje samokritičnosti. Ali dobro, to zapravo pokušavam zaboraviti. Na sasvim drugi način živo pamtim emisiju u kojoj se četvero kandidata borilo za rekordnih 400.000 kuna, ali srećom za mene, nervoza je kod njih bila veća. Volim i naše specijalne, humanitarne emisije, ali njih je jako malo.

Mi koji vjerno gledamo Potjeru imamo osjećaj da znamo mnogo više nego što smo znali prije nekoliko sezona. Je li i vama tako? Akumulira li se znanje, posebice kad naiđete na posve novi podatak u nekom pitanju?



- Pa to je dobro, jer kviz bi trebao imati i edukativnu crtu, što znači da djeluje! Mozak je mišić. Redovitim vježbanjem znanje sigurno samo raste. Što više znanja upijete, bolje ćete povezivati stvari i razvijati kvizaške instinkte. Naravno, neke teme i podaci nužno se ponavljaju i vrte u različitim varijacijama. Jasno da nikad nećete sve znati, pogotovo stvari koje vas pretjerano ne zanimaju. Paradoksalno, ali što više znam, to sam svjesnija koliko mnogo ne znam. No, u ovakvom dinamičnom kvizu na kraju je ključna uvijek koncentracija.

Znam da ste bili u Motovunu i da ste pokrenuli novu tradiciju tamo gdje ste još bili ovoga ljeta kao kvizaš?



- S Motovun Film Festivalom već neko vrijeme ugodno surađujem. Osim uobičajenih kvizova, ove godine pokrenula sam natjecanje u filmskoj pantomimi. Ionako smo je svi nekad igrali po kućnim tulumima, zašto ne napraviti od toga nešto malo organiziranije i veće. Bio je to zabavan eksperiment koji je pokazao potencijal. Ispoštovala sam tradiciju i šestu godinu zaredom održala kviz u šibenskom Azimutu, jednom od najljepših i najlegendarnijih kvizališta kod nas. Imala sam sreće i oborila rekord, prijavile su se nevjerojatne 53 ekipe. Na inicijativu glumca Jana Kerekeša, Mario Kovač, kolega Krešo i ja, održali smo seriju zajedničkih kvizova u Varaždinu, a kviziralo se i po Zagorju te doma u Zagrebu. Uskoro nas čeka i Memorijal Mirka Miočića u Zadru, poseban vikend za sve kvizaše. Tu ne sastavljam, nego napokon neopterećeno guštam i igram.

Kad ćemo vas moći ugostiti u Osijeku? Rado bismo zaigrali s vama...



- Nerado priznajem da sam, nažalost, samo jedanput bila u Osijeku, i to kratko, a i tada me doveo baš kviz. Grad mi se jako svidio, ali trebalo bi ga više istražiti. Ako se otvori prilika, rado ću doći. Često nas zovu, svašta se događa, kvizna scena jako je živa u cijeloj zemlji, ali ponekad je teško pomiriti želju za putovanjem i kvizaškim turnejama sa svakodnevnom rutinom, poslom, snimanjima, obiteljskim i drugim obvezama. Čekam kloniranje, ili bar teleportaciju.

Za kraj, kao kolegicu gurmanku, moram vas pitati jeste li otkrili neki dobar novi recept ovog ljeta i hoćete li ga podijeliti s nama?



- Bez brige, gurmanka u meni nije ni ovog ljeta ostala uskraćena za raznorazne okusne užitke. U sjećanju će ostati creska janjetina na brojne načine. Nešto se i kuhalo, mnogo starih favorita, a i pokoji novi recept. Ako još niste probali, kasno ljeto idealno je za bliskoistočnu shakshuku: popirjajte na tavi luk i papriku rezanu na trake, dodajte češnjak, mljevene paprike i kumina, sol, papar te pelate ili svježe rajčice. Nešto slično kao sataraš. Kad to sve malo omekša i prožme se, napravite žlicom nekoliko udubljenja u koja ćete uliti svježa jaja. Poklopite pa lagano kuhajte nekoliko minuta, ovisi kako volite jaja, pospite peršinom i - to je to! Odličan nedjeljni doručak!