On je Biljkin Otac. Zvuči kao da je riječ o superjunaku iz nekog Marvelova stripa. Tomu nije tako, ali Biljkin Otac doista jest alterego 34-godišnjeg Osječanina Vedrana Grizbahera. Po struci profesor talijanskog jezika, etnologije i kulturne antropologije, odnedavno sa stalnim poslom nastavnika u osječkoj II. gimnaziji, teško da će i sam uspjeti naizust nabrojiti sve svoje interese, poslove i hobije. No volju, energiju i odlučnost da se u svima njima i ostvari ipak ne duguje natprirodnim silama i kerefekama poput stripovskih superjunaka, nego za to može zahvaliti svojoj osobnosti, sustavu vrijednosti, ambicijama, znatiželji, marljivosti i dobrim ljudima kojima je okružen.

Moj ostarjeli Twingo (daleko od batmobila na koji asocira početak ove priče) ne uspijeva skriti svoj tremor pri ulasku u starom ciglom popločano dvorište Kuće Biljkinog Oca, u selu Lugu, u Ulici Šandora Petefija 110, s lijeve strane glavne ceste kojom se od Osijeka do tog odredišta putuje 20-ak minuta. Biljkin Otac dočekuje me širom otvorenom kapijom, u ganjku dvoje srdačnih ljudi, Vedranovi mama i tata, svatko u svom poslu, obavljaju posljednje pripreme za primanje novih gostiju, bračnog para iz Njemačke koji će, zajedno sa svojom djecom, u toj bajkovitoj kući za odmor naći luku iz koje će se svakodnevno upućivati na plovidbu prostorom nekadašnjeg Panonskog mora. Grizbaheri, oboje mladoliki umirovljenici, rado su pogurali oblake na kojima je njihov sin Vedran sanjao o tome da se zajedno bave kontinentalnim turizmom, na poseban način, tako da gosti ostave što manje otisaka u okolišu a da im pritom najljepša sjećanja na boravak u Lugu ostanu poput mrvica koje će im jednom biti putokazi za povratak.

Vedran je želio studirati povijest umjetnosti, no nije uspio, izmaknula mu je za nekoliko mjesta na rang-listi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pa ju je nadomjestio etnologijom. U talijanski se zaljubio u srednjoj školi, ali istinska je ljepota toga romanskog jezika bila začahurena u njemu sve dok nije otišao na duže vrijeme u Italiju, na Erasmus.

- Bio sam u studentskom domu, cimer mi je bio Talijan i družio sam se mahom s Talijanima. Kako oni baš ne stoje dobro s engleskim, razgovarali smo na talijanskom. Povremeno sam čak razmišljao o tome da ostanem živjeti u Italiji, ali to se ipak nije ostvarilo. Zapravo, nisam mogao dokučiti čime bih se ondje mogao baviti, od čega bih mogao živjeti. Vratio sam se u Zagreb, gdje sam s talijanskim ostao u vezi zbog posla u dentalnom turizmu. Naime, prevodio sam za potrebe ordinacije dentalne medicine u koju su radi stomatoloških usluga dolazili Talijani. Oni bi se zadržavali neko vrijeme u Zagrebu, a ja sam kroz taj proces prolazio s njima, dogovarao sam njihov dolazak, prodavao usluge, bio na recepciji, prevodio sam im i pomagao u snalaženju u Zagrebu. No onda je došla pandemija COVID-19, pa lockdown, i ja sam ostao bez tog posla. Bio sam podstanar, ali tješio sam se da to neće potrajati i da ću, ako se ipak ne budem vratio na taj posao, nastaviti raditi kao turistički vodič, što sam, kroz svoj obrt, dotad radio samo vikendom. Najčešće sam vodio kroz Zagreb turiste s Dalekog istoka, ili sam radio manje privatne ture. A onda se dogodio potres i Zagreb se “raspao”, turisti su prestali dolaziti - govori o svom drugom “pehu”. Stekao je licenciju za turističkog vodiča i za Zagreb i za Slavoniju, potonje je dobilo pun smisao kada je s roditeljima kupio kuću za iznajmljivanje u Lugu. Vratio se u rodni Osijek, iako roditelji nisu inzistirali na tome. Mama je do mirovine radila u cvjećarnici, tata u HEP-u, gradski su ljudi, a onda su kupili kuću s velikom okućnicom na selu i Vedranu je blo jasno da je njegov doprinos nužan.

Kao jedna od junakinja u priču o toj kući ulazi Darija Walter, Vedranova najbolja prijateljica još iz srednjoškolskih dana, kuma i srodna duša. Agilna je predsjednica osječke PLANTaže, udruge čiji je Vedran tajnik, sa suprugom kupila kuću u Kopačevu, koja se Vedranu jako svidjela.

Na jednom je putovanju iz Zagreba u Osijek pretraživao ponudu oglasa za stanove i kuće u Zagrebu, gdje se mislio skrasiti, te je, pod dojmom kako njegov budžet ni izdaleka nije dovoljan za to, pogledao što se nudi u Baranji. Naišao je na oglas za kuću u Lugu, pokazao ga je mami, ona je sve ispričala susjedi, koja je, sretnim usudom, poznavala vlasnika... Korona je, doduše, zakomplicirala kreditnu proceduru, no Vedranov je poslovni plan iz drugog pokušaju prošao. Seoska je kuća u Lugu dobila nove vlasnike, gradske ljude.

- Bilo je puno posla u kući i oko nje. Najviše smo vremena potrošili na uređenje okućnice, to nam je bilo najvažnije - kaže mi Vedran dok sjedimo i ispijamo finu kavu u stražnjem dvorištu, gdje je izjutra ugodno svježe. Obilaskom pomno uređene kuće, čiji šarm Grizbaheri iz mjeseca u mjesec dograđuju, razvidno je zašto je Kuća Biljkinog Oca tako posebna, zbog čega je njezina energija tako okrepljujuća, a sve nijanse zelene posvuda oko nje ne daju ti da skreneš misli na urbane stresove zadržavajući ti fokus na sada i ovdje, bez “moranja”.

Iako je jedno od troje djece cvjećarice, priča o Biljkinu Ocu počela je - slučajno. Vedran je na svom privatnom profilu na Instagramu sve češće objavljivao o biljkama (koje je počeo sve više kupovati i uzgajati). U jednom je trenutku odlučio odvojiti svoja dva profila, nekako u vrijeme kada je počeo izrađivati biljne terarije, staklene kupole u kojima biljčice žive svoju utopiju. Iako nije od toga, bar zasad, napravio velik posao, izlagao ih je uspješno na ReArtu i izrađuje ih po narudžbi. U dvorištu u Lugu, međutim, Biljkin Otac i njegova mama podižu uistinu veliku i sretnu zelenu obitelj razgranatog rodoslovlja.

- Počeo sam učiti i o permakulturi, no jedan mi je tečaj bio dovoljan samo za svladavanje osnova. Planiram podići svoj povrtnjak na tim načelima, što nije jednostavno. Rajčica nam, recimo, ovog ljeta uopće nije uspjela, a imali smo, priznajem, velike ambicije - šali se na svoj račun Vedran, kojemu bi se više sviđao svijet u kojem bi se svi ponašali prema prirodi obzirno i zaštitnički. Očinski, poput njega.

Svoju ljubav prema biljkama pokazuje javno i svojim tetovažama i košuljama, kojih je pasionirani kolekcionar. Ipak, većinu njih kupio je rabljene, na buvljacima, pa rado sudjeluje i na Pazarenjima. I stilom se izdvaja iz uniformirane okoline, u kojoj, kako kaže, nedostaje supkulture i potrebe da budeš drukčiji, svoj. Visok i vitak, njeguje fizičku kondiciju kod Igora u Eccentricu i redovito vozeći bicikl, a duhovnu uz knjige i glazbu, putovanja, druženja i volontiranje. U udruzi PLANTaža zaslužan je za projekt koji je uključivao Urbani vodič i mape urbanih lokaliteta u Osijeku te dijeljenje putoholičarskih impresija nazvano Putujem sama. Okušao se i kao novinar koji prati pop-kulturu i glazbeni kritičar, bez honorara doduše, no sviđa mu se ići na koncerte, slušati albume i uspostaviti bliži kontakt s glazbenicima koje cijeni. Putovanjima, kojima širi obzore i svjetonazore, vratio se nakon što su smanjena pandemijska ograničenja, pa je nedavno bio u Španjolskoj i Grčkoj. Na putovanjima pokušava doznati tajne destinacije od lokalaca, umjesto da se orijentira prema mjestima koja su se odavno pohabala kao “svačija”. Strast prema uređenju interijera neprestano podgrijava pokušavaći ih oplemeniti suživotom lijepih (ne nužno i skupih ili novih) predmeta i biljaka. Popratite colors_of_vedran na Instagramu, profil na kojem ovaj renesansni mladi čovjek spaja urbano s pastoralnim, staro s novim, divlje s pripitomljenim, nadahnuje sebe i druge odlukom da radi sve ono što voli i voli sve ono što radi.