Nenad Bjelica je u NK Osijek paralelno s ulogom trenera obnašao i onu sportskog direktora, koja ga je na koncu i koštala razlaza s bijelo-plavima. Bio je zadužen za ukupnu sportsku politiku, a ta mu je uloga uzela jako mnogo vremena i energije.

U te njegove dvije godine bilo je iznimno prometno, posebice kada su u pitanju ulazni transferi. Doveo je u svom mandatu 28 igrača, a fokusirao se uglavnom na one koje pozna iz ranijih trenerskih angažmana. Šareno je društvo stizalo u Gradski vrt, od zvučnih imena poput Caktaša, Lovrića, Bartoleca, Santinija, Nejašmića, Brleka, Leovca, preko onih za koje nije bilo baš najjasnije zbog kojih ih je razloga Bjelica dovodio, osim što su bili slobodni (Gržan, Hiroš, Petković, Gyurcso), pa do onih od kojih se mnogo više očekivalo negoli što su pružili (Bohar), pa do sasvim čudnih angažmana (Caro i Barri), jer je te igrače koristio vrlo malo. Dovodio je i neke igrače za drugu momčad koji se nisu dokazali (La Torre, Baić, Hanuljak, Unušić). Bjelica se fokusirao na dovođenje iskusnih igrača za koje u većini slučajeva nije plaćao odštete, ali je klupski budžet prilično opteretio s visokim plaćama kojima je privlačio te slobodne igrače, a na kraju ispada kako se vrlo malo njih može okarakterizirati kao pun pogodak. Neke od tih transfera nije lako razumjeti, jer se pojedini igrači baš nisu uklapali u Bjeličine nogometne vizije. Uglavnom, ostao je dojam kako se Nenad u toj ulozi sportskog direktora nije najbolje snašao, odnosno da nije baš previše vodio brigu o budućnosti, ili onome što će klubu ostati nakon njegovog odlaska. Iako mu je ukupna bilanca u pozitivi, jer je za dovođenje novih igrača potrošio oko osam milijuna, a kroz izlazne transfere zaradio je gotovo devet milijuna eura, ostala su neka otvorena pitanja o načinu na koji je promišljao sportsku politiku. Naime, gotovo sav iznos na izlaznim transferima zaradio je od igrača koje je zatekao u klubu, a od onih koje je on doveo uspio je transferirati Damjana Bohara, ali uz gubitak od 600.000 eura. Čak i u ovom trenutku mogao je prodati samo igrače koji su u klub dovedeni prije negoli je došao Kleinheisler, Ivušić i Beljo. Jednostavno, u dvije godine nije uspio stvoriti novu vrijednost, i to je ostao najveći problem. Zapravo, od svih igrača koji su stigli u njegovom mandatu Osijek bi u budućnosti ozbiljniji novac mogao zaraditi na Darku Nejašmiću, a potencijalno možda i na Nikoli Janjiću. Svi ostali vremenom bi mogli postati teret klupskom proračunu, jer imaju prilično visoke plaće, a ili su već u zenitu svojih karijera, ili jednostavno za njih nema dovoljno zanimanja. S druge strane, Bjelica se možda i olako riješio većine mlađih snaga koje je puštao kroz sporazumne raskide bez odštete s određenim postotcima od budućih transfera. Taj model u kojem mu su mu dane tako široke ovlasti na planu sportske politike, nije se pokazao najsretnijim rješenjem jer, ovako sa strane, čini nam se kako Nenad nije gledao previše u budućnost. Osim toga, nekim je stavovima limitirao sam sebe, a jedan od njih je taj što je težio dovoditi igrače s našeg govornog područja, a tu je iznimno teško pronaći kvalitetu koja mu je bila potrebna za konačni iskorak kada je u pitanju bitka za trofeje, pa i bolje pozicioniranje kluba na europskoj nogometnoj karti. Na koncu, ostao je dojam kako bi njemu osobno bilo daleko lakše da je uz sebe imao čovjeka koji će se posvetiti transferima, a da se sam fokusirao na momčad i izgradnju igre. Ovako je ostao u rascjepu te nekako nedorečen na oba polja. D.Keler