Inflacija je, prema definiciji, monetarni fenomen, odnosno situacija kada je velika količina novca u potrazi za manjom količinom roba. Inflacija, dakle, nastaje zbog velike ponude novca, i može se zaustaviti isključivo monetarnim mjerama smanjivanja novca u opticaju - kaže ekonomski analitičar dr. sc. Damir Novotny, prof. visoke škole iz Zagreba, te dodaje:

Inflacija je golem problem ne samo za RH nego i za cijelu EU, pa i SAD. Koje bi i kakve trebale biti interventne mjere kojima bi država/Vlada mogla efikasnije djelovati u sadašnjim uvjetima...?

- Neusporedivo odgovornija Vladina politika bila bi da ne intervenira direkno u cijene, nego da proračunskim transferima pomogne onim kućanstvima koja uistinu ne mogu izdržati nagli rast cijena jer ne raspolažu dovoljnim dohotcima ni štednjom. Međutim, horizontalnim intervencijama u cijene Vlada zapravo najviše pomaže najbogatijima i potpiruje daljnju potrošnju. Upravo se to dogodilo u Hrvatskoj. Vladine intervencije u cijene motornih goriva dovele su do povećavanja potrošnje, što dakako Vladi odgovora, ali se ne može ocijeniti odgovornom politikom. Njemačka vlada, primjerice, nije intervenirala u cijene, nego je prepustila tržišnom mehanizmu uspostavljanje tržišne ravnoteže. Potrošnja motornih goriva u međuvremenu je pala, kao i potražnja za naftom, što je dovelo do snažnog pada cijena sirove nafte na svjetskim tržištima.

Inflacija u Hrvatskoj je visoka, ali nije rekordna, jer smo početkom 1990-ih vidjeli i više stope rasta cijena. Niti je rekordna u EU-u, jer baltičke zemlje imaju stope rasta cijena iznad 20 %. Na snažan rast cijena u srpnju, u odnosu na isti mjesec 2021. godine, utjecala je neočekivano visoka potražnja za turističkim uslugama. Inozemni turisti, koji čine oko 90 % ukupne turističke potrošnje, bili su spremni platiti bilo koju cijenu smještaja, hrane i pića koju su hrvatski ponuđači tražili u srpnju i kolovozu. Međutim, nakon turističke sezone cijene će i u Jadranskoj Hrvatskoj pasti te će to izazvati postupni pad potrošačkih cijena. Ostaje, dakako, pitanje cijena plina i električne energije, koje mogu nastaviti rasti i tako utjecati na ukupnu inflaciju.

Inflaciju može, dakako, vrlo brzo zaustaviti monetarna politika smanjivanjem novca u opticaju. Međutim, nagla monetarna kontrakcija vrlo vjerojatno izazvala bi snažan pad ekonomskih aktivnosti i rast nezaposlenosti, što nitko ne želi. Vladine politike ne mogu utjecati na pad cijena, upravo suprotno. Ako bi se hrvatska Vlada odlučila zadužiti i povećati transfere iz proračuna prema kućanstvima, time bi utjecala na rast cijena i ubrzavanje inflacije. U utrci između povećavanja plaća u javnom sektoru, što sindikati zahtijevaju, i rasta cijena koji će rast plaća izazvati, gubitnik mogu biti samo kućanstva koja ovu utrku ne mogu dobiti. To smo vidjeli u 1970-ima, u Jugoslaviji u 1980-ima, u Hrvatskoj početkom 1990-ih.

Kad smo kod intervencija države (Vlade), vidimo da se to čini i drugdje u EU-u, pa i u SAD-u, Kini... Dokle može, i smije, ići državni intervencionizam u vremenima velikih kriza i društvenih poremećaja...?

- Ekonomska teorija i empirija poznaju dva pristupa vođenju ekonomskih politika - klasičan (i neoklasičan) te keynesijanski (i neokeynesijanski). Klasičan pristup ekonomskim politikama u tržišno orijentiranim ekonomijama polazi od pretpostavke djelovanja tržišnog mehanizma, odnosno zakona ponude i potražnje. Ako je ekonomija otvorena i konkurentna, rast cijena izazvat će pad potražnje, odnosno supstituciju roba kojima raste cijena s drugim robama. To se, primjerice danas, događa u Njemačkoj. Rast cijena plina, zbog monopola ruskog ospkrbljivača, nastavlja se na temelju političkih odluka ruske vlade, ali potražnja se smanjuje. Potrošači nastoje smanjiti svoju potrošnju i pronaći alternative plinu kao energentu. Visoke cijene nafte početkom ove godine bile su izrazito špekulativne. Strah od pada potražnje rezultirao je padom cijena sa 118 $ početkom 2022. godine, na oko 92 $ za jedan barel. Dakle, tržišni je mehanizam počeo djelovati.

Teorija ekonomskih ciklusa, koju su utemeljili ekonomisti tzv. austrijske škole, prof. von Mises i prof. Hayek, ukazuje da se tržišne ekonomije kreću u ciklusima te da nakon recesije u pravilu dolazi do ubrzavanja ekonomskog rasta. U razdoblju od II. svjetskog rata do danas, razvijene ekonomije (nerazvijene ne poznaju ovaj fenomen), bilo je točno 15 ekonomskih ciklusa koji su završavali vrhuncem rasta te naglim padom ekonomskih aktivnosti, odnosno recesijom. Pad ekonomskih aktivnosti prosječno je kratko trajao te je u pravilu oporavak bio brz i snažan. Hrvatska je prvu pravu recesiju doživjela 2009. godine. Vlada je potpuno pogrešno intervenirala povećavanjem poreznog opterećenja i povećavanjem proračunske potrošnje. Zbog pogrešne Vladine proturecesijske politike, recesija "V" oblika pretvorila se u dugoročnu stagnaciju iz koje se hrvatska ekonomija izvukla tek 2016. godine. U recesiji koju je 2020. izazvala pandemija bolesti COVID-19, hrvatska je Vlada slijedila primjere drugih zemalja članica EU-a, i nije povećavala porezno opterećenje, nego je ciljano intervenirala, što je rezultiralo naglim rastom BDP-a u 2021. godini.

Keynesijanska teorija zagovara Vladinu intervenciju u cilju jačanja potražnje. Međutim, čak je i osobno prof. John Maynard Keynes tvrdio da Vladina intervencija mora biti snažna, jednokratna i kratkotrajna. Dugotrajna Vladina intervencija smanjuje refleks ekonomskih aktera na tržišne promjene, smanjuje njihovu sposobnost prilagodbe te povećava tzv. "gratis mentalitet", odnosno povećava potražnju za "besplatnim ručkom". Međutim, kao što znamo, besplatan ručak ne postoji. Ako Vlada preuzme intervencionističkim politikama ulogu preraspodjele dohodak mora nekome uzeti (povećanim porezima) i transferirati drugima prema svojim političkim i netržišnim kriterijima. Trajne intervencije čine tako više štete nego koristi.



Država pomaže i dalje (preporuča i uvodi mjere štednje), no što može učiniti privatni sektor vlastitim mjerama, i kojima, da bi funkcionirao koliko-toliko normalno u sadašnjim nenormalnim okolnostima...?

- Trenutačno se čini da najveću neposrednu opasnost predstavlja rast cijena plina, električne energije i hrane. Nažalost, upravo u području energije i hrane hrvatski potrošači bili su do sada najmanje skloni štednji. Desetljećima je vrlo niska cijena plina i električne energije, među najnižima u EU-u, stvarala dojam da se na energiji ne treba štedjeti. Hrvatska, naime, treba za proizvodnju jedne jedinice BDP-a tri puta više energije nego, primjerice Austrija, i šest puta više nego Japan. Hrvatski potrošači skloni su kupovati skupe automobile koji troše velike količine goriva, što nije slučaj u, primjerice, sjevernoj Europi. U pogledu hrane, cijene su također bile desetljećima relativno niske. Tijekom 2020. godine cijene hrane (mesa, mlijeka, brašna, ulja) bile su najniže u povijesti. To je dovelo do toga da se u Hrvatskoj oko 30 % hrane ne potroši i završi u otpadu. Dakle, niske cijene energije i hrane poticale su rastrošnost kućanstava i svih ekonomskih subjekata. Prostor za štednju postoji. Međutim, ekonomski akteri neće štedjeti zbog toga što to traži Vlada, nego zbog svoje ekonomike. Na višoj razini manje će se trošiti energije i hrane, što će posljedično dovesti do pada cijena.

Vlada bi trebala odgovarajućim transferima (poput energetskih vouchera) pomoći najsiromašnijima. Pri tome je ključno utvrditi pravedne kriterije, budući da u Hrvatskoj postoji veliki broj "bogatih siromaha", kućanstvima koja imaju niske novčane dohotke (niske mirovine), ali raspolažu s vrijednim nekretninama koje koriste za iznajmljivanje u turizmu (najčešće u sivoj poreznoj zoni). Takva kućanstva ne mogu biti korisnici Vladine pomoći. Zbog toga je ključno uvođenje poreza na nekretnine i obveznog prijavljivanja vlasništva nad nekretninama Poreznoj upravi.

Kućanstva i privatna poduzeća moraju se početi ubrzano prilagođavati novim okolnostima na tržištu - visokim cijenama energije. Štednja će biti nužna, ali također i tranzicija prema obnovljivim izvorima energije, osobito energiji Sunca. Prelazak s plina, koji dominira u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj kao energent, na ogrjevno drvo i solarnu energiju niti je dugotrajan niti je preskup. Vlada bi trebala ubrzavati ovu tranziciju, kao što to čine danas druge zemlje članice EU-a, subvencijama investicija koje su nužne za odvikavanje od plina. Drugim riječima, Vlada bi trebala odustati od subvencije troškova i početi subvencionirati investicije, za što ima na raspolaganju više nego dovoljno izvora iz EU fondova.



Uzimajući sve okolnosti u obzir, postoji li realna opasnost od dugoročne recesije u EU-u, a time i u RH?

- Naznake recesije u hrvatskoj ekonomiji za sada nisu vidljive. Upravo suprotno, moguće je i ove 2022. godine očekivati rast BDP-a i visku razinu zaposlenosti. Pad ekonomskih aktivnosti iz njemačke ekonomije mogao bi se preliti na cijelu Uniju i Hrvatsku u 2023., kao posljedica smanjivanja proizvodnje u energetski intenzivnim sektorima koji ovise o ruskom plinu. Međutim, ako se nastavi politika EU-a u području zelene tranzicije, već bi se 2024. godine mogla povećati ulaganja u obnovljive izvore te bi "zelena ekonomija" mogla biti novi pokretač rasta.

Zabrinjava, međutim, pritisak sindikata i inzistiranje na automatskom indeksiranju plaća sa stopama rasta potrošačkih cijena. Ako bi inflacija iz ove prve faze, u kojoj bi tržišni mehanizam mogao smiriti rast cijena, prešao u drugu fazu u kojoj se plaće vežu uz inflaciju, tada je dugoročna inflacija i prateća stagnacija ekonomskih aktivnosti (stagflacija), kakvu smo vidjeli 1970-ih godina, neizbježna. Dakle, više zabrinjava dugoročna stagnacija uz rast cijena nego kratka recesija "V" tipa. (D.J.)