Ljudi često misle da se u Osijeku ništa ne događa, no postoje fokalne točke koje to demantiraju. Jedna od tih točaka akademski je krug Sande Erdelez, Osječanke iza koje je više od tri desetljeća impresivne akademske karijere u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje trenutačno obavlja dužnost dekanice na Svečilištu Simmons, u Bostonu, i njezinih kolegica s osječkog Filozofskog fakulteta, Kornelije Petr Balog i Sanjice Faletar Tanacković, s kojima surađuje na pitanju informacijskih potreba ljudi koji se brinu o osobama s Alzheimerovom bolešću.

Iz pozicije predsjednice organizacije iSchools, koja se bavi promidžbom informacijskih znanosti, što je njezina uža specijalnost, naša je sugovornica poželjela progovoriti o toj, široj javnosti nepoznatoj znanstvenoj disciplini, ali i o osječkim kolegama, stručnjacima, čiji je rad priznat i cijenjen u međunarodnoj zajednici, dok u Osijeku i ostatku Hrvatske izvan užih akademskih krugova za njega malo tko zna.

- Mnogi ne znaju za znanstvenu disciplinu kojom se bavimo, iako svi koristimo informacije i tehnologiju, stoga bih željela ukazati na to da, kao što postoje liječnici i arhitekti koji su se školovali za ta zanimanja, postoje i ljudi koji znaju kako koristiti tehnologiju pomoću koje se mogu zadovoljiti informacijske potrebe ljudi. Smatram da edukacija o samom postojanju tog područja može pomoći u svim danas vrlo izraženim problemima, kao što su dezinformacije, konspiracijske teorije i slično - rekla je uvodno naša sugovornica.

Sanda Erdelez svoju je akademsku karijeru započela na osječkom Pravnom fakultetu, gdje je magistrirala i radila kao asistentica, prije nego što se kao Fulbrightova stipendistica početkom 90-ih zaputila u Sjedinjene Američke Države, gdje je na Sveučilištu u Sirakuzi doktorirala o temi transfera informacija.

- Zanimalo me informacijsko pravo i moja je namjera krajem 80-ih bila studirati to područje u SAD-u, ali ispostavilo se da tamo u to vrijeme nijedan pravni fakultet nije imao program iz tog područja, tako da sam se na Sveučilištu u Sirakuzi prebacila na informacijske znanosti, s obzirom na to da su one bile vezane uz informacijsku politiku, prava na informacije i sl., pa sam se polagano potpuno udaljila od prava, iako mi je pravno obrazovanje dosta pomoglo u smislu proučavanja dokumenata i slično - opisuje početak akademskog puta u SAD-u.

Ono čime se danas bavi informacijske su znanosti, od uloge informacija u društvu i povezanosti informacija i informacijskih tehnologija do njihovih utjecaja na ponašanje korisnika.

- U cijeloj toj velikoj priči postojalo je razumijevanje kako su ljudi aktivni tražitelji informacija koji traže najbolje informacije za određenu vrstu potreba. Kako bi se takve informacije pronašle, bilo je potrebno koristiti informacijske sustave, što nije bilo lako, jer su oni 70-ih godina bili prilično kompleksni, tako da se cijelo područje koje nazivamo information retrieval razvilo iz ideje da povežemo potrebe čovjeka s tim kompleksnim sustavima - pojašnjava naša sugovornica, koja je na ovom polju razvila vlastitu teoriju.

- Odlučila sam se baviti činjenicom da ljudi često ne tragaju za informacijama aktivno, nego im one dolaze spontano. Razgovarala sam s malim poduzetnicima kako bih doznala na koji način dolaze do informacija koje su im važne za posao, da bi mi rekli kako najčešće jednostavno nalete na njih. Već tada razvila sam teoriju slučajnog pronalaženja informacija za koju dotad nije bilo teorijskih modela u literaturi, i to mi je postala doktorska disertacija. Riječ je o konceptu koji se naziva serendipity, prema kojem ljudi pronalaze informacije kada ih zapravo ne traže, i ja sam se za to zakvačila želeći taj koncept prirodnog pronalaženja informacija uključiti u teorije koje su bile dosta rigidne, a otprilike su glasile: "imaš potrebu - tražiš informacije - provjeravaš ih", iako je bilo očigledno da ljudi ne pronalaze informacije na takav način - kazuje Erdelez.

Dodaje kako se tijekom zadnjih 30 godina razvio čitav pokret koji proučava pojam serendipity te se pokazalo kako takav način prikupljanja informacija ima velik utjecaj na ponašanje ljudi.



- Mnoga ranija razumijevanja tehnologije na neki su se način promijenila, imam dojam da je moja teorija jedna vrsta mosta između starih vremena, kada je do informacija bilo teško doći, kada smo na jedan optimističan način gledali na tehnologiju koja dolazi, i jednog potpunijeg, realnijeg i pomalo pesimističnog pogleda na tehnologiju. Mnoge stvari kojih smo se tada bojali pokazale su se drukčijima - ističe Ederlez.

Zadnjih godina ostvarila je suradnju s Filozofskim fakultetom u Osijeku i uvodno spomenutim kolegicama s Odsjeka za informacijske znanosti.

- Kako je moj otac bolovao od Alzheimerove bolesti, vidjela sam koliko je ona utjecala na moju majku i sestru, u smislu pristupa informacijama, pa sam s kolegicama Kornelijom Petr Balog i Sanjicom Faletar Tanacković surađivala na studiji o informacijskim potrebama ljudi koje se brinu o osobama s Alzheimerovom bolešću. Imale smo niz intervjua ovdje u Osijeku te objavile nekoliko međunarodnih radova koji su bili jako lijepo prihvaćeni i izloženi na konferencijama. U desetom mjesecu ove godine imat ćemo i jedan obrazovni proces, mogućnost da se kroz javne biblioteke uspostavi bolja podrška obiteljima koje imaju takve situacije. Riječ je o jednoj vrsti pandemije. Govorimo o COVID-u, no ovo je jedna tiha i konstantna pandemija koja zaista pritišće velik broj ljudi. Ako nisi u tome, ne znaš koliko je stvar kompleksna i kakav utjecaj ima tijekom dužeg niza godina. Srećom, imale smo golemu pomoć Sveučilišta koje je omogućilo financiranje projekta - ističe.