DR. SC. MARKO GRDEŠIĆ, FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Svaka globalna kriza osim zajedničkih problema u sebi sadrži i neke specifičnosti vezane za pojedine konkretne probleme. U vrijeme početka, a kasnije i eskalacije pandemije koronavirusa, mjere prinudnog "zaključavanja" oliti lockdowna nametane su bez puno obzira na tadašnje i buduće ekonomske štete, da bi s ukrajinskim ratom i njegovim širim posljedicama po Europu (ponajviše) dobili novu energetsku krizu uzrokovanu sankcijama prema Rusiji i obratno, Rusije prema Europskpj uniji.
Sve to, i još puno toga drugoga (geopolitički interesi, SAD, NATO, odnosi Zapada i Rusije...), uzrokovalo je osim "velike zabrinutosti" (kako se to uobičajenim suhoparnim jezikom doplomacije kaže) također i sve upadljiviju eskalaciju straha i paranoje od mogućih nestašice svega pa i hrane i posebno energije. Kao prva izložena aktualnim i budućim energetskim problemima, Europska unije početko lkjeta očekivano je reagirala između ostalog i s planom za smanjenje potrošnje plina pod parolom "Štedi plin za sigurnu zimu"! Tim činom predviđeno je da na dobrovoljnoj osnovi svi potrošači, kućanstva, javna uprava, vlasnici javnih zgrada, proizvođači energije i industrija... poduzmu učinkovite mjere s ciljem smanjenja potrošnje kako bi se osigurala opskrba u uvjetima u kojima Rusija neće garantirati dovoljnu isporuku plina za europsko tržište.
Naravno, strah od nestašice plina, nafte, od posljedica sveukupne krize i povratka recesije... nije samo "europska fobija" nego i alarm koji zaglušujuće odzvanja i u Sjedinjenim Američkim Državama. I tu je uvijek nafta u prvom planu. I zato SAD poduzima akcije na najvišoj razini. Nakon što je američki predsjednik Joe Biden posjetio Saudijsku Arabiju u srpnju kako bi zatražio dodatnu naftu za uravnoteživanje međunarodnih tržišta, analitičari su počeli nagađati da će OPEC+ povećati ponudu, što nije činio godinama. Drugim riječima, vodeće članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), spremne su "značajno povećati" proizvodnju nafte ako se svijet ove zime suoči s ozbiljnom krizom, rekli su upućeni izvori.
Sve su to nimalo lake teme, uz još mnoge druge, o kojima smo za ovotjedni Magazin razgovarali s dr. sc. Markom Grdešićem sa Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Vodi li politika štednje koje sada nameće EU, Europu u novu recesiju? Bez obzira što se zasad mjere štednje ponajviše odnose na energetiku, koliko će pritom trpjeti ekonomija, gospodarstvo, pa i budžet države...? Drugim riječima, kakav će biti učinak, kakve posljedice, mjera štednje, i mogu li su u cijelosti one uopće provesti na razini EU-a, uključujući i RH?
- Politika štednje nije dobra ideja. Upravo nam u području energetike trebaju velike investicije kako bismo što prije te u što većoj mjeri napustili fosilna goriva. Postojeći sustav proizvodnje energije treba što prije zamjeniti decentraliziranim sustavom koji se oslanja na obnovljive izvore energije. Nema razloga zašto svaki krov u Hrvatskoj ne bi mogao imati solarne panele, a svaka četvrt ili mjesto neki tip male energetske centrale. Sada se govori o grijanju na drva kao o riješenju, jer je upitna opskrba plinom na zimu, ali jasno je da takvim grijanjem otpuštamo još ugljika u atmosferu. Slično je i s povratkom ugljenu koji se događa u Njemačkoj i drugdje. Lokalni sistemi opsrkbe električnom energijom koji se temelje na obnovljivoj energiji bi smanjili ovisnost o ruskom plinu, kao i o fosilnim gorivima općenito. Ali takva tranzicija nije moguća bez velikih državnih investicija i bez velike podrške svim inicijativama koje dolaze odozdo. Politika štednje bi nam vezala ruke upravo u trenutku kada moramo djelovati ako se želimo pripremiti na nove okolnosti koje nam se sve brže primiču s klimatskim promjenama.
Na prilagodbu, odnosno mjere štednje, poziva i Vlada, zasad samo preko apela i preporuka. John F. Kennedy jednom je prigodom rekao "Ne pitajte što vaša država može učiniti za vas, pitajte što možete učiniti za svoju zemlju". Kad bi to stavili u hrvatski kontekst, kakav bi zaključak mogli izvesti?
- Sugestije koje za sada dolaze iz domaće politike, poput one da se poveća temperatura na klimatskim uređajima, neće pomoći mnogo. Trebat će puno dublje ući u problem, ako želimo prava riješenja. Osim što moramo promjeniti način na koji se opsrkbljujemo energijom moramo promjeniti i način na koji stvaramo hranu. Industrijska poljoprivreda troši mnogo fosilnih goriva, troši mnogo vode, a tu je i problem da masovni uzgoj životinja radi ljudske prehrane stvara mnogo ugljičnih emisija, jer same životinje otpuštaju mnogo ugljika, a isto vrijedi i za uzgoj biljnih vrsta za životinjsku prehranu. Mineralna gnojiva i pesticidi su također opasni po bioraznolikost, a proizvodnja umjetnih gnojiva je i sama veliki potrošač plina. Potrebno bi bilo da u što većoj mjeri prelazimo na vegetarijansku i vegansku prehranu. Također, treba nam novi model poljoprivrede koji bi bio u mnogo većoj mjeri decentraliziran. To bi značilo da se što više nas u što većoj mjeri počne baviti nekim lokalnim i organskim oblicima poljoprivrede. Ovakvi oblici već postoji drugdje i ljudi pozitivno na njih reagiraju. Bilo bi veoma opasno ako bismo, kao neke druge zemlje, postali ovisni o uvozu osnovnih izvora naših kalorija iz dalekih zemalja. Vidimo u slučaju ukrajinske pšenice kako takvi globalni lanci oprskbe mogu biti fragilni. Moramo na nov način formulirati i energiju i prehranu ako mislimo biti otporni na šokove, bilo da je riječ o poremećajima poput ratova ili o ekstremnim klimatskim događajima, kojima svjedočimo i ovo ljeto i posljednjih nekoliko godina. Nažalost, ove stvari su kod nas na autopilotu.
Gledajući širu sliku, je li nastupilo vrijeme za promjenu ponašanja u okvirima dosadašnjeg potrošačkog društva koje nemilice kupuje i troši, ali i odbacije i ne mari za štednju? Jesu li nepovratno prošla vremena kad smo se mogli razbacivati s potrošnjom svega i svačega?
- Mislim da sazrijeva ideja da potrošnja bez granica više nije dobra. Postoje prirodne granice takvom ponašanju. Nije moguć beskonačan rast na planeti koja ima ograničene resurse. Priroda je već sada na granici svoje mogućnosti da apsorbira sve posljedice takvog ljudskog ponašanja. Još uvijek postoji naivna nada da će nam tehnologija dati riješenja za ekološke izazove, ali problemi s kojima se suočavamo su sve kompleksniji, a tehnološki razvoj je ipak relativno spor, pogotovo kada se promatra u kratkom roku. Također, ekonomski rast ne može više biti sam sebi svrha. Epidemija COVID-19 je otškrinula vrata ideji da postoje neke druge vrijednosti osim utrke za novcem. Također je pokazala da su ljudi za takvu promjenu otvoreni. Možemo stvoriti društvo u kojem se radi manje, u kojem ima više jednakosti, u kojem više brinemo jedni za druge, u kojem smo više orijentirani na solidarnost. Ako se pogledaju podaci o razinama subjektivnog zadovoljstva ljudi i podaci o ekonomskoj razvijenosti, onda se vidi da nakon što neka zemlja dostigne srednju razinu razvijenosti, daljnji ekonomski rast ne daje isti porast u ljudskom zadovoljstvu. Dakle, ekonomski rast je koristan u tome da neka zemlja izađe iz siromaštva, ali daljnja utrka za ekonomskim rastom postaje kontraproduktivna. To se onda manifestira kroz statusno natjecanje po principu: ako susjed ima dva automobila onda moram i ja imati. To više ne pridonosi sreći nego samo postaje izvor stresa. Hrvatska je srednje razvijena zemlja što znači da se nalazi upravo na toj točki na kojoj daljnji ekonomski rast više ne proizvodi iste efekte kao kod siromašnih zemalja.
Što bi zapravo značila sintagma "socijalistički mentalitet", koji se puno spominje i danas u kontekstu aktualne krize kad se uvode preporuke (a uskoro i obveze) prinudne štednje na primjerice hlađenju, grijanju na zimu, pa se upozorava da se Hrvati toga i neće baš pridržavati jer nam takvi oblici štednje navodno nisu u "mentalitetu". Premda bi se mnogi mogli sjetiti recimo bonova za benzin (vožnja par-nepar) iz sredine 80-ih i drugih tadašnjih mjera štednje u bivšoj državi... Vaš komentar na sve to?
- Mislim da bi tezu o socijalističkom mentalitetu kao nekakvoj prepreci promjenama trebalo napustiti. Nema više smisla o tome pričati, prošlo je previše godina od kraja socijalističkog režima. Ali svakako valja razmišljati o jednakoj raspodjeli tereta ako nas pritisnu teška vremena. Ljudi su, općenito govoreći, spremni podnjeti brojne žrtve ukoliko postoji percepcija da su troškovi ravnopravno raspoređeni.
Naravno, ne može se tražiti ljude da smanje grijanje ako istovremeno vide da se politička i ekonomska elita vozi u BMW-ima i leti u privatnim avionima. Tu se ne radi o nekakvom socijalističkom mentalitetu već o normalnoj ljudskoj želji da teret krize bude pravedno raspodijeljen. Vidjeli smo kod cijepljenja protiv COVID-19 da su oni koji su se cijepili preko reda ti koji su ponajviše iritirali javnost. To je normalna želja za jednakošću.
(D.J.) Darko Jerković
Europska unija početkom ljeta očekivano je reagirala između ostalog i s planom za smanjenje potrošnje plina pod parolom "Štedi plin za sigurnu zimu"!
Osim što moramo promijeniti način na koji se opskrbljujemo energijom, moramo promijeniti i način na koji stvaramo hranu...
Sada se govori o grijanju na drva kao o rješenju jer je upitna opskrba plinom na zimu, ali jasno je da takvim grijanjem otpuštamo još ugljika u atmosferu...