Prošla su vremena kada smo tetovaže povezivali uz bajkere, bivše zatvorenike i rock‘n‘roll zaljubljenike. Danas su simboli slobode i individualnosti ljudima raznovrsnih zanimanja, godina i svjetonazora. Prema nedavnom istraživanju, danas su tetovaže uobičajena pojava u poslovnom svijetu i većini hrvatskih građana ne smetaju.

Percepciju tetovaža i njihove vidljivosti ispitao je portal MojPosao na gotovo 700 ispitanika. Glavni je zaključak istraživanja da dvije trećine ispitanih građana (67 %) ne doživljava osobe s tetovažama ništa drukčije nego one bez njih. Naravno, pozitivniji će stav prema tetovažama imati oni koji imaju bar jednu nego oni koji nemaju nijednu tetovažu. Istraživanjem se utvrdilo da "svaka peta osoba bez tetovaže ima negativno mišljenje o ‘vlasnicima‘ jedne ili više tetovaža na svojem tijelu". Ispitanicima su tetovaže "odraz osobnosti" koju će većinom oslikati kao kreativnu, avanturističku i autentičnu, a manje kao nestabilnu, buntovnu ili problematičnu.

Tetovaže ne odražavaju stav i odnos prema poslu, navodi MojPosao, a 80 % tetoviranih i 44 % netetoviranih ispitanika smatra da tetovaže ne treba prekrivati. Ali postoje iznimke. Sporne su i dalje one tetovaže na licu i na vratu (ponekad i na rukama) te tetovaže u strukama "koje zahtijevaju visoku dozu povjerenja" poput liječnika, odvjetnika, učitelja i odgojitelja. Te će struke ponekad ili uvijek nastojati skriti svoje kreativne izričaje. Ostale će, prema ispitnicima, skriti kada se radi o sastancima s klijentima ili medijima. Tetovaže na nogama, trbuhu ili leđima nisu predmetom kontroverze, zaključuju iz istraživanja. MojPosao navodi da je "negativno iskustvo doživjela svaka deseta osoba, i to najčešće s nadređenom osobom", nakon čega je zamoljena skrivati tetovažu.

Kao profesor fizike i tehničke kulture s informatikom u OŠ Frana Krste Frankopana, Dalibor Koprivnjak (možda poznatiji kao "Kobi") pripada struci koja zahtijeva visoku dozu povjerenja. Na spomen zaključaka istraživanja prokomentirao je "da je on imao potpuno suprotno iskustvo". Od tri tetovaže, dvije su vidljive (one na nadlakticama) i, kako nam kaže, nikad nisu bile problem u zaposlenju, upravo suprotno.

- Smatram da su zbog njih učenici, nastavničko osoblje i roditelji otvoreniji prema meni, kao da sam dokaz da škola nije zatvorena institucija. Vječno sam u odjeći kratkih rukava, pa se moji učenici zapravo više začude kada se pojavim u košulji dugih rukava, zbog čega se tetovaže sakriju - uz osmijeh kaže naš sugovornik.

Na izazove prijenosa znanja "malim ljudima" ponajprije će utjecati nastavnikov stav, a ne njihov modni stil ili tetovaže. Naposljetku, možda će mogućnost postavljanja pitanja o tetovažama djeci njegovati vlastito razmišljanje i propitkivanje društva, kaže nam Koprivnjak.

Za njihovu je lokaciju i motiv dobro promislio, ali ne zbog školskog dress coda, nego da "više sakriju nego što otkriju te da više otkriju nego što sakriju" jer svaka ima svoje sentimentalno značenje i smisao. Za njega su tetovaže dio njega i odraz osobnosti, stoga ih nikad i ne skriva. Smatra da se tetovaže ne trebaju prekrivati, izuzev onih koje prema rasnim, vjerskim ili nacionalnim osnovama vrijeđaju, a zbog svoje "vidljive" lokacije prenose takvu poruku velikom broju ljudi.

"Ja sam uz tetovaže odrasla, to je moje ‘normalno‘", kaže nam Martina Karalić, poznata osječka poduzetnica i vlasnica obrta prirodne kozmetike "BooLab". Uz oca "koji je cijeli istetoviran", Karalić je od svoje desete godine znala da će se tetovirati čim navrši 18 godina. Tako je i bilo. Danas ih ne može prebrojiti, samo zna da ima više od dvadeset po cijelom tijelu osim nogu. Za njihove lokacije slijedi pravilo popunjavanja praznog prostora, a ne (ne)mogućnost vidljivosti vanjskom svijetu. "Ja sam kao slikarsko platno", nasmiješno kaže. U njezinoj branši tetovaže "uopće ne predstavljaju problem", kaže. I za nju su tetovaže odraz njezine osobnosti, a njezini klijenti, poslovni partneri i kolege shvaćaju da su tetovaže dio nje. Poput njezine prirodne kozmetike, tetovaže se doimaju prirodno uz njezinu osobnost i obrt. Karalić svoje tetovaže nikad ne skriva i smatra da se ni u jednoj struci ne trebaju skrivati izuzev izdvojenih primjera tetovaža na licu i vratu. "Smatram da društvo nije i ne treba biti briga što ljudi rade sa svojim tijelom", kaže Karalić.

Ova diplomirana fizioterapeutkinja za vrijeme rada na Klinici za psihijatriju u KBC-u Osijek zbog tetovaža se osjećala "stigmatiziranom i etiketiranom" iako ih tada nije imala mnogo. No vremena se očito mjenjaju. "Mislim da danas svaki liječnik i medicinsko osoblje ima bar jednu, skrivenu ili ne", kaže.

Šarolika bojanka Karalićinih tetovaža, dakako, privlači radoznale poglede. U razgovoru smo se dotaknuli komentara koje čuje kada ostavlja svoje sinove u vrtić, to jest da je "roditelji odmjeravaju, dok se malci zaintrigiraju za likove i boje. Vidi se da ih zanima, pa ih uvijek pozovem da ispituju svakojaka pitanja", nasmiješeno kaže.