Kad danas govorimo o suverenitetu, napose unutar Europske unije, što treba uzeti u obzir? Drugim riječima, u zajednici kakva je EU, kako zapravo tumačiti i shvaćati pojmove kao što je suverenitet - pitali smo izv. prof. dr. sc. Ivanu Tucak s Katedre međunarodnopravnih i pravnoteorijskih znanosti i metodologije Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku...?

- Brojni autori upozoravaju na značajne promjene u suverenitetu država članica Europske unije. Države članice prenijele su preko osnivačkih ugovora velik dio svojih suverenih ovlasti na Europsku uniju te ne mogu proizvoljno regulirati niz pitanja koja su prije potpadala pod njihovu isključivu nadležnost. Iako su državni teritoriji precizno određeni, granični prijelazi nestali su s unutarnjih granica Europske unije, a stvoreno je i europsko državljanstvo. Kao jedan od temeljnih čimbenika integracije pojavljuje se stvaranje jedinstvenog europskog pravnog sustava. Postoje različiti teorijski pristupi tim pojavama. Po meni je najuspješniji onaj koji tvrdi da pojam suvereniteta ne nestaje, nego se mijenja njegova narav. Teorija ustavnog pluralizma pruža odgovor na ključno pitanje - kako učiniti kompatibilnim različite zahtjeve za vrhovnom vlašću upućene od Europske unije i nacionalnih država. Prema teoriji ustavnog pluralizma, države više nisu jedina mjesta gdje možemo pronaći suverenitet. Odnos različitih ustavnih vlasti (država i nedržava) treba biti heterarhijski, a ne hijerarhijski, te se treba temeljiti na dijalogu i prilagodbi.

Međutim, svjedoci smo da su države članice sve manje sklone prenositi daljnje nadležnosti na Europsku uniju. Tako su 2005. godine građani na referendumima u Nizozemskoj i Francuskoj odbili predloženi Ustav Europske unije. Lisabonski ugovor, koji je potpisan 2007., izričito predviđa mogućnost da države članice napuste Uniju. Pitanje suvereniteta država članica prelamalo se i kod izbjegličke krize 2015. te u raspravama oko izlaska Velike Britanije iz Europske unije. Brexit je prvi primjer da se broj članica Europske unija počeo smanjivati. Poznati su i problemi oko tumačenja demokratskih standarda i vladavine prava između starih i novih država članica.

Govori se i o tzv. novom suverenizmu, napose populističkom. Koliko je to odmak od klasičnog poimanja suvereniteta?

- Izborni uspjesi populističkih opcija koje se pozivaju na suverenitet i "vraćanje kontrole" državama obilježja su današnjeg vremena. Istraživači su osmislili različite nazive za opisivanje te pojave. Tako autori Hague Centre for Strategic Studies (2017.) predlažu koncept "populističkog suverenizma" (populist sovereignism) u istoimenom izvješću. Populistički suverenizam ima sljedeća obilježja: prvo, stranka, lider ili pokret pozivaju se na "narod", "narodnu volju" i/ili "želje običnog čovjeka", iz čega crpe svoj legitimitet; drugo, populisti se omaložavajuće odnose prema (korumpiranoj) "eliti", koja u slučaju populističkog suverenizma može uključivati i strance; treće, odnos naroda i elite je polarizirajući - "mi protiv njih", populisti se predstavljaju kao antiestablišment. Za taj "novi suverenizam" karakteristično je dakle vjerovanje, ističu autori, u prvenstvo nacionalne države vođene sukladno s načelom narodnog suvereniteta. On ima prvenstvo pred međunarodnim (tradicionalnim međunarodnim organizacijama poput Ujedinjenih naroda) i nadnacionalnim akterima (Europska unija), ali i pred transnacionalnom ekonomskom i socijalnom domenom. Zaštita interesa vlastitih građana treba biti prioritet vanjske politike. Protivnici su prenošenja suverenih ovlasti na nadnacionalne organizacije, a članstvo u njima je opravdano u mjeri u kojoj štiti nacionalne interese.

U doba komunizma i Hladnog rata u optjecaju je bila Brežnjevljeva doktrina "ograničenog suvereniteta"? S obzirom na agresiju Putina na Ukrajinu, odnosno negiranje ukrajinskog suvereniteta, može li se zaključiti da se spomenuta doktrina iz vremena SSSR-a vraća u Europu na velika vrata, napose kroz rat u Ukrajini?

- Godine 1968. Sovjetski Savez je vojno intervenirao u Čehoslovačkoj radi gušenja demokratskih reformi, tzv. praškog proljeća. Opravdanje je pronađeno u pozivu na pomoć čehoslovačke vlade, a što je poslije opovrgnuto i od češkog ministra vanjskih poslova u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Objašnjenje koje je dao Leonid Brežnjev u studenom iste godine danas je poznato kao "Brežnjevljeva doktrina": "Kada unutarnje i vanjske sile neprijateljske prema socijalizmu nastoje preokrenuti razvoj neke socijalističke države prema restauraciju kapitalističkog poretka, kada se pojavi prijetanja socijalizmu u toj državi, to je prijetnja cjelokupnoj socijalističkoj zajednici." Znači, takva situacija nije prijetnja samo pogođenoj državi nego i svim socijalističkim državama te time čini opravdavajući temelj za vojnu intervenciju - "vojnu pomoć bratskoj državi". Ta ideja "ograničenog suvereniteta" suprotna je Povelji Ujedinjenih naroda i temeljnim postulatima međunarodnog prava. Brežnjev nije definirao precizno na koje se države doktrina odnosi, na njezinu se provedbu tako može svesti i neuspješna sovjetska vojna intervencija u Afganistanu 1979.

Nastanak te doktrine potaknuo je znanstvenike na pronalaženje sličnih (povijesnih) primjera i odgovarajućih usporedbi...?

- Doktrina, koja prethodi Povelji Ujedinjenih naroda, a koju je oblikovao američki predsjednik James Monroe 1823., tako se vrlo brzo učinila prikladnom. Robert A. Jones u svojem radu za Superpower Doctrines Of Intervention: comparisons and contrasts, objavljenom kao poglavlje u knjizi The Soviet Concept of Limited Sovereignty from Lenin to Gorbachew (Palgrave Macmilian London), ističe osam važnih razloga za takvu usporedbu: prvi, obje doktrine su "ideološki motivirane" i nastoje isključiti, prema njihovu shvaćanju, "strane sustave iz zaštićenih zona". Pritom je važno napomenuti da Monroeva doktrina osim izvorne ima i svoju modernu inačicu. Naime, u izvornoj varijanti to je bio europski kolonijalizam, a marksizam i lenjinizam u suvremenoj inačici; drugi, obje doktrine se predstavljaju kao obrambene, kao one koje sprečavaju druge sile da se upleću u unutarnje prilike slabijih država; treći, obje doktrine temelje se na "geopolitici regije"; četvrti, premda su obje supersile formalno odbacile postojanje "sfera interesa", ipak su se pozivale na svoju "posebnu ulogu u Latinskoj Americi odnosno Istočnoj Europi"; peti, obje doktrine nisu utemeljene na samointeresu, nego na altruističkim dužnostima i odgovornosti; šesti, obje se temelje na pretpostavci "posebne uloge" zaštitničke sile, bilo u "svjetskom revolucionarnom procesu" u slučaju Sovjetskog Saveza, bilo da se radi o pozivanju na "američki moralizam" kao ključan pojam američke vanjske politike; sedmi, obje doktrine podrazumijevaju "harmoniju interesa između zaštitnika i štićenika", njihovi međusobni odnosi u regiji prikazuju se kao "nova, superiorna vrsta odnosa"; osmi, u oba slučaja želja za predstavljanjem supersile kao "regionalnog zaštitnika" nije bila općenito prihvaćena od država štićenika.

Je li ruska invazija na Ukrajinu svojevrsna inačica Brežnjevljeve doktrine, otvoreno je pitanje. Međutim, prilično je jasno upozorila na slabosti Europske unije, premda su države članice sudjelovale u nametanju sankcija bez presedana Rusiji. S jedne strane, imamo bivše komunističke države srednje i istočne Europe, s izuzetkom Mađarske, koje zbog svojih povijesnih iskustava snažno podupiru borbu Ukrajinaca za očuvanje vlastite države i njezina suvereniteta, a potpora ključnih zapadnoeuropskih država popraćena je nešto blažom retorikom, uvjetovanom njihovim energetskim interesima. U svakom slučaju, rat u Ukrajini još je jednom pokazao da suverenitet država nije odlazeća kategorija, nego je tu da ostane. (D.J.)