Tradicionalno shvaćanje suvereniteta koje odlikuje vrhovnost i nezavisnost državne vlasti, od Vestfalskog sporazuma do danas pretrpjelo je značajne promjene. Kad danas govorimo o suverenitetu, napose unutar EU-a, što treba uzeti u obzir? Drugim riječima, u zajednici kakva je EU, kako zapravo tumačiti i shvaćati pojmove kakvi su suverenitet, suverenizam - pitali smo dr. sc. Branimira Vidmarovića, eksperta za međunarodne odnose i analitičara portala seebiz.eu.

- Europska unija savez je suverenih i neovisnih država. Uostalom, to je osnovni preduvjet pristupanja EU-u - da zemlja kandidat ima svoju teritorijalnu cjelovitost te da bude suverena, neovisna, demokratski ustrojena..., itd. Kao takve, zemlje EU-a bi prema definiciji trebale imati kontrolu nad svojim unutarnjim procesima i vanjskim politikama. Ali u praksi je neovisnost djelovanja svake članice ograničena pravnom stečevinom i nadnacionalnim okvirom čitave Unije. Drugim riječima, unutarnja i vanjska politika ne može se provoditi izvan konteksta politike i potrebe čitavog EU-a. I tu dakako nastaju nedoumice, frikcije i problemi. EU je iznimno napredni savez s velikom razinom integracije članica. Pri tome se mnoge odluke donose i nameću iz Bruxellesa, što kod građana zna stvarati osjećaj izgubljenosti, jer su vlade za koje su glasali faktički bespomoćne. EU zahtijeva i veliku razinu vrijednosne kohezije - od zemalja se očekuje isti standard u pitanju ljudskih prava, manjina, medija…

Zemlje EU i dalje su neovisne, ali suverenitet - koji je po definiciji moć apsolutne kontrole (danas ta moć proizlazi iz demokratske volje građana) - je upitan.

Za koje se europske lidere može zaključiti da promiču ideje državnog suverenizma, napose one konzervatine, ali i populističke? Viktor Orban odmah se nameće kao prvorazredni primjer, a tu je i Marine LePen?

- Mislim da ne treba sve trpati u isti koš. Postoji populizam, euroskepticizam, želja za većim utjecajem itd. Po čemu jedan Macron u okvirima ove problematike nije suverenist? Francuska je uvijek nastojala provoditi neovisnu i jaku politiku. Uzmimo i Veliku Britaniju koja je napustila EU. Je li Njemačka Angele Merkel bila suverenistička? Mislim da jest. Merkel je konstantno provodila pro-integracijsku politiku, ali konstantno nastojala povećati svoju težinu i ekonomsku moć.

Spomenuti Orban prije svega je konzervativan lider koji se zbog svojih pogleda i politika smatra suverenistom ili populistom, jer direktno prkosi liberalnom konsenzusu Bruxellesa.

Govori se i o tzv. modernom suverenizmu. Koliko je to odmak od klasičnog poimanja suverenizma prema nekoj "srednjoj struji", političkom centru, u okvirima demokratskih procesa koji vode prema suvremenom konceptu snažne države koja kapitalizira međunarodni položaj i utjecaj za svoje interese, pri čemu je odgovornost prema državi i svim njezinim građanima prioritet?

- Tako postupaju i funkcioniraju sve države. Po definiciji realizma, države su sebični subjekti koje pokušavaju povećati svoju moć i utjecaj. Nijedna država ne želi biti slaba. Jedino EU ima vrlo specifičan problem kada želje i odluke pojedinih zemalja dolaze u konflikt s nadnacionalnim okvirom Bruxellesa.

U tom smislu suverenizam o kojem pričamo nije neki globalni fenomen, ili nova politička paradigma. Svijet je u 20. stoljeću doživio transformaciju: stare države i carstva su se raspala i smanjila. Niknule su nove suverene i neovisne države, završen je proces dekolonizacije. Još uvijek nastaju nove države. Ali konflikt između nacionalnog i nadnacionalnog je fenomen EU-a.

S obzirom na agresiju Putina na Ukrajinu, odnosno negiranje ukrajinskog suvereniteta, može li se zaključiti da se doktrina "ograničenog suvereniteta" iz vremena SSSR-a vraća u Europu na velika vrata, napose kroz rat u Ukrajini?

- Rusija definitivno želi ograničiti specifične aspekte suvereniteta svojih susjeda, bivših zemalja SSSR-a. Konkretno, želi spriječiti pristupanje NATO-u. Ako proces pristupanja gledamo kao suverenu volju građana neke pojedine zemlje, onda ruska politika definitivno implicira ograničenje suvereniteta. (D.J.)