Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Retrospektivna priča Marka Rogića, poznatijeg u glazbenim krugovima kao White on White, nakon prvijenca “Out of Nowhere” nastavlja se pjesmama kojima najavljuje drugi studijski album. Riječki kantautor ovaj put predstavio nam je “Whatever It Takes”, priču o uzimanju i davanju, svega i ničega. O egocentričnosti, taštini i ovisnosti u odnosu dvoje ljudi, a aktualni singl ujedno je bio i povod da mu postavimo nekoliko pitanja vezanih uz prošlost, sadašnjost i budućnost projekta White on White.

Zašto je prošlo toliko vremena između dvaju posljednjih singlova? “Happy Hour” je izišao krajem 2020...



- Najkraće i najiskrenije rečeno, razlog je život sredovječnog čovjeka i sve ono lijepo i vrtložno što takvo doba nosi. Glazba je uvijek tu negdje, u podlozi i kao dodatak svemu, no jednostavno ponekad ne dobije dostojnu priliku. To ne znači da ne stvaram glazbu, dapače, materijala moguće ima i za dva albuma, no onaj produkcijski, tehnički dio pomalo kaska. Ne zamaram se time, sve nekako dolazi u svoje vrijeme.

O čemu govori pjesma “Whatever It Takes”? Jesi li zadovoljan reakcijama na pjesmu i videospot?



- Iako mi je najmanje drago naknadno pričati o pjesmama i porukama (podlogama) koje one nose i nalaziti im neki smisao, moglo bi se reći da ova priča o egoizmu, sebičnosti i ovisnosti u odnosu dvoje ljudi. Daljnjim promišljanjem bih mogao još štošta zaključiti i pripisati pjesmi, no okosnica je uprava ta... Uglavnom smo sebični i čuvamo svoje dupe. Što se rekacija na pjesmu i videospot tiče, uvijek se u procjeni oslanjam na krug meni bliskih, razumnih ljudi i njihov doživljaj onoga što šaljem u svijet. Dakle, tu sam prošao dobro. O široj repcepciji ne mogu konkretnije pričati, jer ne znam kojim se aršinom mjeri... Ako je mjera broj viewova na YouTubeu, podbacio sam gadno, a ako je neka referenca radijski eter, onda bih rekao da ima i života i nade.



Tko čini aktualnu postavu White on Whitea i kakvi su odnosi unutar benda?



- Iako White on White u svojoj biti nije bendovski, nego moj kantautorski projekt, u kojemu mi glavom, bradom i svim svojim talentom pomaže dragi prijatelj Darko Terlević (The Siids) kao aranžer, producent, insturmentalist i na dobrom dijelu stvari koautor glazbe, od prvog koncertnog predstavljanja, 2017., s nama dvojicom su u vagonu i naši drugovi Radoslav Tičič - Paf na bas-gitari i Edin Botić na bubnju. Neposredno smo u pretpandemijsko vrijeme zvučnu sliku obogatili predivnim glasom Antonije Braut. I to je, u biti, to... - i aktualnu i konstantnu postavu White on Whitea čine isti ljudi. Kako je to naše lijepo glazbeno putovanje u biti i druženje i suživot, svi su u radu na aktualnom albumu pridonijeli svojim dionicama prilikom studijskog rada, pa bi se stoga moglo reći da smo i bend.

Jesi li potpuno zadovoljan kako vaša glazba zvuči u koncertnom formatu? Planiraš li nešto mijenjati u tome?



- Prilično sam zadovoljan onime što se zbiva uživo na stageu i nemam namjeru nešto mijenjati u tom smislu. Kako smo dosad svirali u različitim ambijentima i prilikama, shvatili smo da glazba White on Whitea može jednako dobro funkcionirati i akustično, kada višeglasna pjevanja istupaju u frontu, i na struju, kada se uistinu znamo zaigrati kao bend. Jedino što ostaje jest žal što koncerata nije više, pa i prilike da pjesme s prvog albuma, ali i svega onoga što je recentnije nastalo, dobiju novi život, ekstenziju i improvizacijski moment.

Gdje ste sve svirali ove godine? Što tebi znače nastupi uživo? Možeš li dočarati kako se osjećaš dok si na stageu?



- Svirali smo malo i rijetko. Točno dva puta, i to u travnju u Pogonu kulture u Rijeci, zajedno s Chrisom Eckmanom i The Strangeom, te prije dva tjedna, također u Rijeci, na jednom lijepom, burovitom koncertu uz more. Krajnje iskreno, nastupi uživo su ono što mi u glazbi, izuzev onog bazičnog, kreativnog impulsa izvornog stvaranja, daje puni smisao i gušt. Ono zbog čega se isplati živjeti i pomučiti putem. Sve ono između, dakle, studijska snimanja, aranžiranja, snimanja videa, promotivne aktivnosti, silno ne volim i tlači me.

Koji su ti najbolji (tuđi) koncerti na kojima si bio u posljednje vrijeme? Koji su ti, pak, recentniji albumi postali dio svakodnevice?



- Potpuno iznenanđujući i istovremeno očaravajući koncert Stevena Browna (Tuxedomoon) održan krajem svibnja u Rijeci. Pa, eto, i dok odgovaram na ovaj sijaset pitanja, iz slušalica mi se potiho cijede Kings of Leon i njihov prošlogodišnji album “When You See Yourself”, a ponekad se izmjenjuju s posljednjim uratkom Cavea i Ellisa - “Carnage”, također berba 2021. I ne mijenjam previše... Kad se zalijepim za neki album, a albume najviše volim slušati, vrtim ih po mjesec-dva, bez neke posebne želje da se na playlisti nađe nešto drugo. Repetitivnim slušanjem konstantno otkrivam nove detalje u glazbi i to je u biti ta čar, svaki put čuješ i obratiš pažnju na nešto drugo i čudiš se kako ti to dotad nije bilo jasno. Magično.



Kako gledaš na sadašnju situaciju na riječkoj glazbenoj sceni? Postoji li neko nadolazeće ime za koje smatraš da se na njega treba obratiti posebna pozornost?



- Scenu pratim koliko stignem, ali se osjeća da to riječko glazbeno bilo još uvijek lijepo kuca i udara. Ljudi rade, stvaraju, vraćaju se glazbi iz penzije... Primjerice, Ochi, The Black Room, Fanaa, pa ponovno uskrsnuće The Stoned Cowsa...

Kakav je danas tvoj odnos spram prvijenca “Out of Nowhere” i što nam sve u ovom trenutku možeš reći o nadolazećem albumu?



- Vremenski odmak donosi i nove poglede i nove impresije, no čini mi se da “Out of Nowhere” odolijeva testu prolaznosti. I dalje mogu reći da stojim iza svega što se našlo u tom naramku glazbenih priča. O nekakvim tehničkim, izvođačkim momentima možemo uvijek razgovarati, ali feeling albuma je tu - jedna komorna, intimistička ispovijest ranjenog bića. Materijal za novi album pokriva relativno dug period stvaranja, gotovo pet godina, pa su i pjesme prilično raznorodne i ambijentom i žestinom. Generalno, priča je bitno čvršća i glasnija od onoga što je zabilježeno na “Out of Nowhere”.

Jesi li zadovoljan smjerom u kojem se kreće White on White priča?



- Jesam. Stvaram iskreno, kada stignem i mogu, okružen sam prijateljima koji to razumiju i putem pomažu, a u plodovima mara uživamo zajedno kad nas pozovu na svriku.

Osim drugog albuma, koji su planovi za White on White za skoriju budućnost?



- White on White ne planiram toliko dugoročno. Čini mi se da je u današnje doba planirati album dovoljno daleko i smisleno.