Ponekad izgleda, bar na razini javnog manifestiranja, da smo skloni ekstremnim kolektivnim emotivnim stanjima. U jednom trenutku sve pršti od pozitivnih emocija, ispada kolektivne društvene solidarnosti, dobrohotnosti i optimizma, a zatim sve prelazi u fatalizam, sveopće crnilo - kaže dr. sc. Ivan Burić, sociolog s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Sjetimo se potresa na Banovini i nevjerojatne provale humanosti. S druge strane, pesimizam jednostavno vrije u prostoru društvenih mreža, ali vidljiv je i iz rezultata istraživanja javnog mnijenja. Mnogo je onih koji smatraju da posljednjih trideset godina ni njima osobno ni društvu u cjelini nije donijelo ništa dobrog kao i da se društvo ne kreće u dobrom smjeru; obično to navodi više od 50 %, a nekada čak i više od 70 % ispitanika u istraživanjima javnog mnijenja. Sukladno s tim, teza o tome da smo društvo s puno negativnih emocija ili s raširenim kolektivnim pesimizmom i osjećajem kolektivne tjeskobe možda i nije posve netočna. Postoji mnoštvo mogućih izvorišta negativnih kolektivnih sentimenata u hrvatskom društvu...



Koja su ta izvorišta negativnih percepcija u društvu, napose u širem hrvatskom kontekstu, uključivo i onaj povijesni...?

- Primjerice, neke aberacije u ranoj fazi tranzicije vjerojatno su društveni razvoj usmjerile na putanju koja nije bila društveno-ekonomski optimalna i koja je u brojnim slučajevima rezultirala visokim individualnim i kolektivnim troškovima (gubitak posla, dugotrajna nezaposlenost, pad životnog standarda, siromaštvo). Nadalje, raširenom pesimizmu zasigurno pridonosi i u mnogim slučajevima sporna učinkovitost društvenih institucija kao i prisutnost devastirajućih neformalnih praksi poput korupcije i klijentelizma, a što je mnogima onemogućilo da iskoriste svoja znanja, talente i planove. Tu je i nedovoljna dinamika ekonomskog rasta i njegova nedovoljna inkluzivnost, tj. činjenica da se društveni razvoj nije odvijao u skladu s pomalo naivnim i na početku tranzicije raširenim očekivanjima o brzom rastu sveopćeg društvenog bogatstva te da se njegovi učinci nisu ravnomjerno prelili na sve društvene slojeve. Izgleda da u konstelaciji postojeće ekonomske dinamike pripadnici nekih društvenih slojeva u Hrvatskoj nikako ne mogu ostvariti svoje ekonomske aspiracije. Zatim, tu je i rašireni osjećaj nepravde koji u velikoj mjeri proizlazi iz činjenice da su određene društvene grupacije i klike iskoristile tranzicijske procese kako bi ostvarile partikularne ekonomske koristi ili da to čine i dalje protivno formalnim društvenim pravilima i na štetu drugih društvenih aktera.

Mnogima se u tom i takvom kontekstu teško prilagoditi na nove društveno-ekonomske okolnosti...?

- Valja naglasiti i nepovoljne demografske trendove kao i neadekvatnu regionalnu distribuciju kulturnog kapitala, što stvara velike regionalne disparitete, pa neke regije u Hrvatskoj izgledaju kao da ne pripadaju vremenu s početaka 21. stoljeća i prostoru Europske unije. Svemu ovome treba dodati i niz individualno-psiholoških razloga zbog kojih mnogi građani nisu bili u mogućnosti uspješnije se prilagoditi na nove društveno-ekonomske okolnosti, a što je dugoročno utjecalo i na njihovu ekonomsku stagnaciju, a onda i nezadovoljstvo postojećim društveno-ekonomskim poretkom. Među njima svakako treba izdvojiti raširenost vrijednosti koje indiciraju sklonost državnom paternalizmu - pretjeranom očekivanju od države kao organiziranog kolektiviteta u pogledu osiguranja osobne egzistencije, zatim nesklonost poduzimanju individualnog rizika, kao i nespremnost na cjeloživotno usavršavanje i kontinuiranu nadogradnju vlastitog kulturnog kapitala. Sve su to mogući izvori raširenosti pesimizma, ali i posvemašnje raširenosti nezadovoljstva, pa čak i jedne sveopće društvene ogorčenosti. Ponekad izgleda kao da je to ogorčenost na sve što uokviruje egzistenciju suvremenog hrvatskog društva. Ogorčenost na politički poredak, globalne i lokalne elite, kapitalizam, Europsku uniju, međunarodni poredak, ogorčenost na vrijeme u kojemu živimo i njegove kulturno-civilizacijske vrednote.



Zašto u ovodobnoj percepciji društva spektakla, globalno umrežene stvarnosti, senzacionalizam, populizam i demagogija pokušavaju dominirati nad objektivizmom i realnosti, laži nad istinom?

- Suvremeni svijet prekriven je mnoštvom neprozirnih naslaga. Više nego ikada u prošlosti one zatiru čistoću perspektive onoga što se obično naziva "društvenom stvarnošću". Posljedica su snažnih i brzih sociokulturnih i tehnoloških mijena, izražene društvene dinamike, fragmentacije društvenih svjetova i životnih miljea, ali i proliferacije ideoloških narativa te sve izrazitijih svjetonazorskih konflikata. Stoga je mnogim ljudima, kako u knjizi Čemu sociologija? tvrdi Zygmunt Bauman, slika društvenog svijeta s početka novog milenija prilično nepregledna i nejasna, a više nego ikada postaje teško razlučiva razlika između onoga što se ljudima objektivno događa u procesu interakcije sa svijetom u kojemu žive i onoga što proživljavaju zbog posljedica tih zbivanja. Sve je teže razumjeti društvene silnice koje uobličuju našu egzistenciju i objektivno sagledavati stvarna obilježja društvenih pojava i fenomena. Zbog toga su i njihova tumačenja često prožeta dubokim subjektivnostima. Brojne "neupitne konstatacije" o društvu nerijetko nastaju kao posljedica nerazumijevanja stvarnih uzroka društvenih zbivanja ili zbog nemogućnosti nadilaženja perspektive vlastitog individualnog, socijalnog ili ideološkog očišta. Ili su pak rezultat vjerovanja u banalne konstrukcije internetskih sveznalica i "stručnjaka" s društvenih mreža. Drugim riječima, ono što se često prezentira kao "objektivna stvarnost hrvatskog društva" u brojnim slučajevima je subjektivna krivotvorina.



Koliko je u sveopćem kontekstu negativizma proširena percepcija da kao društvo stojimo na mjestu, da se ne razvijamo, da zapravo nazadujemo...? Može li se i na koji način takva percepcija promijeniti...

- Neosporiva je činjenica da je hrvatsko društvo razvijenije i "bolje" po gotovo svim usporedivim kriterijima nego prije deset, dvadeset ili četrdeset godina, kao što je i neosporivo da postoji proširena percepcija da kao društvo stojimo na mjestu. Razlog tome je vjerojatno nedovoljno snažna dinamika našeg razvoja. Presporo se razvijamo, na našem razvojnom putu bilo je puno ruptura i pokleknuća. Primjerice, najsporije smo se oporavili od globalne ekonomske krize koja je započela 2008. godine. Također, kao što sam spomenuo, ekonomski razvoj nije dovoljno inkluzivan, njegove benefite jednako ne uživaju svi društveni slojevi. Zapravo, u hrvatskoj postoji nekoliko velikih populacijskih segmenata, društvenih klasa, koje kao da su ostale posve neokrznute ostvarenim društvenim i ekonomskim promjenama. To je posebice svojstveno za osobe starije od 65 godina; žene, samce i stanovnike seoskih naselja. Oni su u brojnim slučajevima isključeni iz standardnih obrazaca društvenog života, a egzistencija im je često svedena na puko preživljavanje. Slično je i s populacijskim segmentom mlađih ljudi sa završenom srednjom školom, koji nisu konjunkturno traženi majstori ili obrtnici. Od njih se posljednjih godina prvo formirala relativno velika klasa prekarnih radnika, a zatim i migracijski kontingent. Njihov je problem relativno mala mogućnost socio-ekonomskog napredovanja u Hrvatskoj. Njihov "stakleni svod" u pogledu maksimalnog dohotka koji mogu ostvariti u Hrvatskoj vrlo je nisko postavljen, stoga nije ni čudno da su u posljednjih godinu dana činili većinu emigranata. Dakle, neravnomjernost učinaka društvenog razvoja, tj. činjenica da njegove benefite ne uživaju neki od društveno najuočljivijih populacijskih segmenata, jedan je od najvažnijih razloga percepcije da kao društvo stojimo na mjestu.

Tome treba dodati da se ljudi često u prosudbi društva u kojemu žive ne mogu izdići izvan okvira svojih individualnih iskustava i osobnih perspektiva, pa se stoga i pojedina negativna životna iskustva često prezentiraju kao univerzalna. U vremenu sveopće raširenosti društvenih mreža to snažno pridonosi generaliziranoj slici društva u kojemu živimo. (D.J.)