Zaista, nikada kraja stresnim situacijama i teškim vremenima. Iako kažu da nevolje idu u nizu od tri, vidimo da to baš i nije tako. Pandemija, potresi, ukrajinski rat, rast cijena, nestabilna i turbulentna gospodarska i politička situacija... ne daju prostora za optimizam. Sve to utječe na naše mentalno zdravlje, povećani su strahovi i paranoična ponašanja zbog nesigurne budućnosti, a neki neodgovorni ljudi svojim teškim porukama i neprimjerenim istupima to još pojačavaju. Iako imamo mogućnosti svakoj situaciji pristupiti kao prilici za unaprjeđenje kvalitete života, nismo spremni postupiti drukčije - kaže dr. sc. Ljiljana Buhač, konzultantica i stručnjakinja za poslovnu komunikaciju i osobni razvoj, te dodaje:

- Hrvati ipak podliježu negativizmu, pesimizmu i negativnim emocijama, kao da se boje, ako pomisle pozitivno, da će biti gore. Jednostavno, postoji strah od pozitive. Nema opuštanja i zaglavili smo u negativizmu, a tome kumuju bombardiranja sa svih strana da nam se piše crno, da dolaze teška vremena, glad... i ako bismo željeli izići iz tog začaranog kruga, to postaje nemoguća misija jer smo se ulovili u negativnu misaonu klopku. Ispada, prema onoj staroj, što misaono naručujete, to će vam se isporučiti. Svi smo nabacili negativne naočale koje nam dopuštaju da vidimo samo dio onoga što se oko nas događa i, naravno, samo negativni dio. Teško kroz te crne naočale možemo razabrati što je dobro i lijepo. Ljudi su skloni panici, strahu, utjecaju medija, podliježu predviđanjima katastrofa i vijestima o njima zbog masovne psihologije. Istraživanja su pokazala da smo nacija s visokim postotkom negativnih emocija, da smo prvaci u pesimizmu i prigovaranju i da na svijet gledamo s negativne strane, i to je vrlo zabrinjavajuća činjenica. Nažalost, negativno rađa negativno, strah i sumnju, i proizvodi stres, koji vodi prema agresiji. Sve smo agresivniji, imamo kratak fitilj, reagiramo na sitnice, prvo "pucamo", a onda pitamo. Misli proizvode emocije, a emocije nam određuju realnost.

Iz te perspektive, nacija nije baš u realnoj fazi. Ni najoptimističniji čovjek nije imun na negativne misli. Negativne misli i emocije vuku nas dolje, suzuju sliku realnosti i počinjemo vjerovati negativnim emocijama. Imam osjećaj da se ljudi boje pozitive, kao da su sigurniji u zoni crnila nego svjetla, i zbog takvog stava odbacuju sve što se pozitivno dogodilo i smatraju da je to nevažno te umanjuju njegovu vrijednost. Imamo "švedski stol" raznih likova koji podgrijavaju takav stav, a to su razni "tarot-majstori", vidovnjaci, "čitači misli" - znadu što drugi misle, pojedinci analitičari, političari, mediji svojim napuhavanjem, podgrijavanjem katastrofičnih predviđanja i teškim porukama da će se dogoditi loše stvari - proricatelji budućnosti. Poticanjem straha i neizvjesnosti omogućava se da male negativne i potpuno nebitne stvari koje se dogode postanu veće nego što to doista jesu. Zanimljivo je kako ljudi više vjeruju da se loše stvari mogu ostvariti, a u dobre sumnjaju. Negativne emocije iscrpljuju i oslabljuju ljude, ali ih se većina ne odriče, dapače potiče ih i uživa u negativizmu. Znanstvenik XuWenjun istaknuo je: "Iz perspektive psihologije publiciteta, ako se osoba svakodnevno susreće s negativnim informacijama iste vrste, osjećat će da posvuda ima opasnosti i nesigurnosti. Previše ovakvih negativnih stvari može pokvariti emocije i promijeniti njezino raspoloženje." To se i u našem društvu dogodilo. Postali smo kraljevi drame. Stalno smo pesimistični i negativni, počeli smo vjerovati da je život katastrofa, a selektivno fokusiranje na previše negativnih vijesti pridonijelo je duhovnom zagađenju i utječe na sve aspekte našega života. Uveličavamo mračnu stranu društva, postali smo emocionalno nemirni, a sve to pridonijelo je lošem mentalnom zdravlju nacije. Postali smo emocionalni vampiri i izvor emocionalnog zagađenja, tako da i ono malo optimista jedva opstane uz pesimiste. Čovjek bi pomislio da smo nacija mazohista i da konzumiramo adrenalinski negativizam, da ne volimo sebe i da se ne znamo radovati životu. Važna karakteristika emocija jest da su zarazne. Upravo se to dogodilo nama - zarazili smo se negativnim emocijama, dok je "sijača" pozitivnih emocija malo. Negativne stvari u okolini lako privlače našu pozornost, a negativne emocije koje iz toga proizlaze često su vrlo intenzivne i dugo traju.

Zašto ljudi više vole biti u negativnim emocijama umjesto u pozitivnim?

- Kao što sam rekla, postoji strah od neuspjeha, ljudi vole biti žrtve, žele samo sebe i svoje trenutačno stanje jer, evo, sve je crno, traže sažaljenje drugih, postoji strah od promjena, nesigurne budućnosti..., postali smo programirani na loše. Postao je to začarani krug, u kojem većina živi. Na nama je odluka želimo li biti pozitivni ili negativni. Dobra vijest je da možemo izići iz kruga pesimizma i negativnih emocija te donijeti odluku da ćemo biti pozitivni i širiti zarazu pozitive i optimizma. Bitno je da od svega ne pravimo dramu i da ne razmišljamo o problemu, nego da razmišljamo o rješenju nastale situacije. Kada ne rješavate negativne emocije, stvarate trajni negativni stav. Umjesto da svoju energiju i snagu usmjerimo na rješavanje negativnih emocija, mi se ponašamo upravo suprotno - ubrizgavamo snagu negativizmu i pesimizmu. Pozitivan stav nije čin, nego navika. On je mudar odabir mnogih alternativa u životu - i zato naš odabir, a ne slučajnost, određuje našu sudbinu. Apaški poglavica je rekao: "Tijekom tvog života u tebi će uvijek biti dva psa. Dobar i zao. A koji na kraju pobjeđuje? Onaj kojeg najviše hraniš." Trebamo odlučiti koga ćemo hraniti. Emocije su boja života; bez njih bismo uistinu bili bezlična stvorenja. No te emocije moramo nadzirati jer će one inače nadzirati nas. "Kada zamijenite negativne misli pozitivnim, počet ćete imati pozitivne rezultate." (Willie Nelson) Ipak smo mi kovači svoje sreće.



Zašto u ovodobnoj percepciji društva spektakla, globalno umrežene stvarnosti, senzacionalizam, populizam i demagogija pokušavaju dominirati nad objektivizmom i realnosti, laž nad istinom?

- Danas svatko može napisati što god želi i to onda bude upućeno ljudima kao činjenica, ljudi to prihvaćaju i nitko za to ne odgovara. Nažalost, našim društvom dominira senzacionalizam, demagogija i laž je sasvim normalna stvar, afere više ne utječu na rejting javnih osoba. Počeli smo te devijacije primati kao nešto normalno i prihvatljivo. Vrlo opasno za društvo i vrlo opasno ako bi to zaista bilo opravdano i prihvaćeno ponašanje. Mediji su nam potrebni i svaka čast onima koji ne podliježu žutilu, nažalost, još uvijek su u manjini. Mediji su prije funkcionirali na principu da daju informacije koje trebamo čuti, a sada nam daju informacije koje želimo čuti. Populizam, senzacionalizam, demagogija i lažne vijesti te mediji dobro "surađuju", kao sijamski blizanci su, i to nije ništa novo. Imaju duboko korijenje u našem društvu i nisu se pojavili sami od sebe, oni su proizvod i posljedica kriza liberalnih demokracija. Prenošenjem neprovjerenih informacija mediji su omogućili brzo i jednostavno širenje tih negativnih pojava.

Gotovo 80 % Hrvata vijesti čita i prati iz dnevnog tiska, s raznih portala, televizije, na društvenim mrežama te ih dijeli sa svojim prijateljima a da ih ne provjeri. Na taj način širi se i govor mržnje i politička propaganda. Psiholozi upozoravaju na "emocionalno zagađenje" u medijskom prostoru. Ljudi vole bombastične vijesti, vole čitati o tuđim nevoljama i životima kao da bježe od vlastitog života i svojih problema. Jednostavno se hrane tim informacijama. Kontinuirano trovanje lažima završava zamračivanjem našeg unutarnjeg života. Vrijednosti informacija svele su se na to - je li neka glumica/pjevačica otišla na sud, je li tko napravio plastičnu operaciju, kako je tko koga izvrijeđao, je li kava preskupa u nekom restoranu, a tu su i ubojstva, prijevare, korupcija... Sve smo pretvorili u spektakl, senzacionalizam, zasipaju nas porukama bez pokrića. Za kreiranje populizma i demagogije zasigurno su najzaslužniji političari i mnoge javne osobe koje smatraju da ulaznu putanju, napredovanje i vidljivost te zadržavanje na vrhu mogu postići isključivo populističkim, senzacionalističkim i demagoškim pristupom. Nikoga više ne interesira je li informacija točna. Laž postaje fakt. Nitko se nikada nije ispričao za netočnu optužbu, informaciju. Bitno je da je otišla u eter. Političari su postali dobri mađioničari, a narod Alisa u zemlji čudesa. Mediji zaista daju preveliku važnost pojedincima koji to i ne zaslužuju, a nerijetko su i akteri poticanja na sukobe između političkih, gospodarstvenih suparnika te podržavaju lažne informacije. Često su to poruke na granici zdravog razuma i djeluju kao akrobacija mozga nad zdravim razumom. Kao što znamo, tri puta izrečena laž postaje istina!



Kolika je u svemu tome, u tom komunikacijskom kaosu, odgovornost i medija?

- Uloga medija je velika i vrlo odgovorna. Mogu mnogo toga promijeniti i utjecati na percepciju javnosti u pozitivnom smislu, jer u njihovim je rukama vrlo moćno oružje, a to su riječi i jak utjecaj na javnost. Mediji kojim se tim moćnim oružjem koriste da potiču populizam, demagogiju, plasiranje lažnih vijesti... manipuliraju tim mehanizmom društva, upravljaju našim životima, oblikuju naše navike, mišljenja i stavove. Da, tim pristupom mediji su postali istinskim vladarima društva. Mediji tvrde da im katastrofične, senzacionalističke teme dižu nakladu, a pozitive vijesti, uspjesi pojedinaca, nikoga ne zanimaju i nitko ih ne čita. Tim pristupom kreiraju raspoloženje i duh nacije, koji nije u ovom momentu optimističan, te je pun negativizma i ljutnje. Mediji su odgovorni za svaki napisani sadržaj, zadaća im je da pošteno izvještavaju, što podrazumijeva da prenose provjerene informacije i činjenice.

No da se ne bi stekao dojam da su mediji isključivi krivci za loše vijesti, svi smo odgovorni, to je dvosmjerni proces. Napredak naših medija je vidljiv u dijelu praćenja dnevnih događaja, da upozoravaju na nepravilnosti, korupciju, ali se još uvijek ne možemo pohvaliti da smo sazreli u primjeni profesionalne medijske komunikacije. Postojanje izrazito negativnih vijesti još uvijek dominira javnim prostorom i fokusiranost je isključivo na aferama, osobama koje su upletene u skandale, uz manjak potpune informacije. Mediji zasigurno trebaju preuzeti odgovornost za polarizaciju koja proizlazi iz takvog tipa komunikacije jer joj daju važnost i time kredibilitet. Medijski prostor treba se očistiti od virusa iskrivljivanja istine, lažnih informacija i katastrofičnih sadržaja, poglavito ako nisu utemeljeni na faktima. Također se moraju odlučiti kome će služiti - građanima ili elitnim pojedincima. Stara poslovica kaže: Onaj tko služi dva gospodara, mora jednom lagati! "Lažne riječi nisu samo zle po sebi nego i inficiraju dušu zlom." (Platon)

Kako u sveopćem kontekstu negativizma, primjerice, poslovnu komunikaciju učiniti kvalitetnijom i otpornijom na tako pesimistične izazove? S tim u vezi, može li i koliko pomoći više rada na osobnom razvoju...?

- Svaki osobni razvoj dobitna je kombinacija za osobu koja radi na sebi i za cjelokupno društvo. Okruženi smo negativizmom i teško se nosimo sa životnim situacijama, iako u neke nismo upali baš svojom krivnjom. Komunikacija je temelj cjelokupnog društva, a govor je izvor svih nesporazuma. Sve počinje i završava komunikacijom. Negativizam ima utjecaja na komunikacijsko ponašanje. Danas smo izloženi više nego ikada prije negativnoj komunikaciji, verbalnom nasilju, što povećava nezadovoljstvo i negativizam, ali preuzimamo taj model ponašanja. Vjerujem da nećemo biti svjedoci i fizičkim napadima, jer to bi nas zaista dotuklo i kao društvo bismo onda potpuno zakazali. U javnom prostoru poslovna komunikacija trebala bi biti proaktivna, trebala bi nas poticati na promjene, poštovati tuđa i različita mišljenja, baviti se sadržajem, a ne osobom, da nas uči dijalogu i uvažavanju. Nažalost, danas svjedočimo vrlo agresivnoj negativističkoj komunikaciji, i to od osoba koje bi nam trebale biti model uljuđenosti, kulturnog ponašanja i pozitive. Doslovce se u javnom prostoru vodi komunikacijski rat, ne bira se ni mjesto, ni vrijeme, ni osobe po kojima će se "tući", ne biraju se riječi, koristi se ulični, kafanski vokabular, vrijeđanje i omalovažavanje isključivo su na osobnoj razini a daleko od ključnih sadržaja. Dotaknuli smo dno komunikacijske, javne i političke kulture.



Kako biti pozitivan, kako pozitivno odgovoriti na negativne stavove i ponašanje neodgovornih...?

- Vidimo da su neki pojedinci javni prostor zauzeli i ponašaju se kao da su u lokalnoj birtiji i raspravljaju sa Štefom o susjedu koju im nije simpatičan i ne slažu se s njegovim stavovima. Tu ne mislim samo na političare nego i na sve javne osobe koji se medijski prostor uzele kao ispušni ventil svojih frustracija, a onda od nas građana traže da se složimo s tim bezobrazlukom. Tu bi mediji mogli odigrati važnu ulogu - da preuzmu i edukativnu ulogu, da upozoravaju na neprihvatljivo ponašanje i neprihvatljivu komunikaciju. Neka im uskrate medijski prostor i neka im ne dolaze na konferencije. Brzo će se vratiti u normalu. Učimo djecu lijepom ophođenju, radimo na njihovu razvoju, propisujmo etičke kodekse ponašanja zaposlenika, ulažimo u razvoj zaposlenika, a sve s ciljem poboljšanja kvalitete života i poslovnih procesa.

Neprofesionalno ponašanje i vulgarna, napadačka i konfliktna komunikacija potiču agresiju, nasilje i govor mržnje. Kriva je percepcija stvorena u javnosti da sloboda govora funkcionira na principu mogu reći što hoću i gdje hoću. Teško je jasno postaviti granice kada govorimo o stilskom izražavanju i govoru mržnje i ona je vrlo tanka. Stvar je subjektivne percepcije. Pojavio se još jedan vrlo zanimljiv fenomen - opravdava se uvredljiva, konfliktna i agresivna komunikacija. Bez srama pojedinci u javnosti "educiraju naciju" da je komunikativni bezobrazluk nešto normalno i nazivaju ga obiteljskim nasljeđem. Pa, eto, nisu oni nekulturni u komunikaciji, jer se kod njih kod kuće tako razgovaralo i ponašalo. Svašta čovjek nasljeđuje od svoje obitelji! Čega se pametan srami, nerazuman se ponosi.

Komunikacija je vještina, može se naučiti. Svima nam je u interesu da budemo bolji u svim područjima života koji se tiču naše osobnosti i poslovne karijere. Važno je neprestano ulagati u sebe, osobni napredak i razvoj. Ulaganjem u sebe i u svoj osobni razvoj postajemo sigurniji, samopouzdaniji, samouvjereniji i učinkovitiji kao osobe i kao pokretači pozitivnih promjena u svom životu, pa tako i u društvu. Osobni razvoj znači usvajanje novih navika i vještina i ponašanja. Razvoj je stvar izbora, i to ne jednog, nego mnogo, mnogo njih u nizu. Javne osobe trebaju raditi na osobnom razvoju, poglavito one koje imaju problem s komuniciranjem. Nikako da usvoje da nije bitno što one kažu, nego što smo mi čuli, i nije bitno što one vide, nego što mi vidimo. Jasno šalju poruku da ih baš briga što mi mislimo o njihovu ponašanju i stilu komuniciranja.

Poslovnu komunikaciju možemo unaprijediti komunikacijskim treninzima, gdje se može naučiti ispravnom i uljuđenom komuniciraju, iskreno i otvoreno, kako da riječi rade za nas, a ne protiv nas, i kako teške stvari reći na mekši način. Uglavnom, trebamo se odlučiti što odabrati: promjenu ili razvoj. Mark Twain je rekao: "Nikada se ne raspravljaj s glupim ljudima, oni će te povući dolje, na njihov nivo, i tu će te pobijediti iskustvom."



Zaključno: postoji li hrvatski jal? I što bi on bio? Je li to neka mentalna konstanta koje se teško rješavamo? Pitam to zato što Hrvati stalno nešto gunđaju, u svemu vide crnilo, loše vibracije, pa i urote, a ne valja im ni ono što se na prvi pogled čini dobro... Ili su to pretjerane konstatacije?

- Zabrinula bih se da ne postoji hrvatski jal, hrvatska zavist. Definicija za jal je zavist, zloba, himbenost. Stoga vaše konstatacije nisu pretjerane. Mi smo zaista vrlo egzotična nacija. Ni sa čim nismo zadovoljni, gunđamo, prigovaramo, a kada se dogodi uspjeh i nešto pozitivno, kažemo - ma to je slučajno. Kada se dogodi nešto crno, kažemo - znao sam da će se to dogoditi. Skloni smo u sve sumnjati, sve propitivati i kritizirati - dežurni Kalimero! Nažalost, hrvatski jal i zavist duboko su ukorijenjeni u hrvatskom narodu. Žalosno ali istinito, ako ste uspješni, svima upadate u oči, ako ste neuspješni, ljudi će se veseliti. Ljudi vam sve mogu oprostiti, ali uspjeh nikako. Neće vam zapljeskati, čestitati i veseliti se s vama. Jal i zavist su besmrtni. Šire se kao epidemija. To najbolje oslikava šala: "Neka svim susjedima crkne krava makar ja nikad ne pijem mlijeko!" Nažalost, to je naša zbilja.

Jalni i zavidni su oni koji nisu ostvarili svoj osobni napredak na poslovnom polju ili u privatnom životu, niti će ostvariti uspjeh koji zaslužuje "zlatni kipić". Ljudi imaju potrebu da kritiziraju uvijek onog drugog, a nikada sebe. Uklapamo se u staru biblijsku: "Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oko svom ne opažaš?" Papa Franjo postavio je pravu definiciju jala i zavidnosti. Rekao je: "Zavidna i ljubomorna osoba puna je gorčine, ne zna pjevati, ne zna slaviti, ne zna što je radost, uvijek gleda što onaj drugi ima a ja nemam." Gdje je nestala sreća i zadovoljstvo zbog nečijeg uspjeha, zbog tuđe sreće? Gdje se to putem zagubilo? Lijepo je kad je čovjek dovoljno zreo da se veseli zbog tuđeg uspjeha. Zato izbjegavajte jal i zavist, jer vam mogu narušiti odnose, veselite se tuđim uspjesima i steći ćete naklonost ljudi. Budite uspješni baš iz inata jalnima i zavidnima. (D.J.)