Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Emisija "Provjereno" zaključila je još jednu, 15. zaredom sezonu. Obilježile su je velike priče koje su upozoravale na nepravde i nepravilnosti, priče koje su potaknule institucije da rade svoj posao, podizale svijest o problemima s kojima se susrećemo i pokazale da nema nedodirljivih. Jedna od takvih priča ona je Barbare Majstorović Ivezić o ilegalnom domu za starije osobe koji radi bez dozvola i rješenja. Kraj uspješne sezone istraživačke emisije Nove TV, koja je ponovno potvrdila zašto slovi kao sinonim borbe za pravdu, bio je ujedno povod za kraći razgovor s reporterkom Majstorović Ivezić, Slavonkom koja se redakciji "Provjerenog" pridružila prošle godine.

Iza vas je još jedna sezona u "Provjerenom". Kako biste opisali svojih godinu dana u redakciji?



- Moram priznati da je bilo dosta izazovno, ali zadovoljna sam rezultatom. U ovih godinu dana naučila sam puno toga, prošla sam gotovo sve teme - od pozitivnih priča o ljudima koji su nam svima inspiracija do istraživačkih. U svemu tome puno su mi pomogle kolegice iz redakcije i urednik Mato Barišić. Divna stvar u redakciji "Provjerenog" je to što uvijek možete računati na pomoć kolega oko bilo čega. Iskreno, bez njih bih se teško snašla, pogotovo u početku.

Mogli bismo reći da su sezonu obilježili vaši prilozi o ilegalnom domu. Kako je bilo raditi tu priču? Išli ste i undercover...



- Nakon što smo objavili najavu prvog priloga o ilegalnom domu, policija i inspekcija Centra za socijalnu skrb su im već zakucale na vrata. Svi portali prenijeli su priču s naslovom: "Novinarka ‘Provjerenog‘ upisala mamu u ilegalan dom", nakon čega me mama nazvala i rekla da se može pozdraviti s mjestom u staračkom domu. No šalu nastranu, bilo je jako stresno jer uvijek postoji mogućnost da će cijela ideja pasti u vodu, da će vas ljudi prepoznati ili vam neće povjerovati. Puno mi je pomogao snimatelj Miro Bokan, koji je za potrebe priloga glumio mog lažnog brata. Priča je počela tako da smo imale svjedočenja triju bivših zaposlenica domova, koje su se u cijelosti poklapale, a onda smo se i sami uvjerili što se tamo događa. Poslije smo samo otkrivali nove detalje kao što su prepisivanje imovine korisnika i, u najmanju ruku, sumnjiva suradnja s liječnicom opće prakse. Rezultat te priče su tri kaznene prijave te tri optužna prijedloga protiv vlasnice doma i još dvoje djelatnika.



S obzirom na to da istraživačko novinarstvo niti je ugodno niti lako, jeste li se u svom radu često susretali s raznim problemima i opasnim situacijama?



- Često se događa da vas nakon emitiranja zovu ljudi o kojim ste radili priču, vrijeđaju vas i prijete, na to sam se već naviknula. Kada idem na teren, nikad ne razmišljam o potencijalnim opasnostima. U glavi mi je samo jedno - moram ispričati priču! Kad sam se vratila s jednog snimanja u Županji gdje je maloljetni mladić gotovo do smrti pretukao svog sugrađanina, a cijelo mjesto u užasu od brutalnosti događaja zanijemjelo i bojalo se stati pred kameru, susjedi iz kvarta u kom živim prilazili su mi i pitali me nije li me bilo strah da će i mene napasti. Iskreno, nije mi to ni palo na pamet, ali sam doista bila užasnuta spoznajom da stanovnici jednog pitomog slavonskog grada žive u tolikom strahu i da se osjećaju potpuno nezaštićeno. Bilo mi je bitno tu atmosferu prenijeti i gledateljima.

Koji teren nikada nećete zaboraviti?                  



- U posljednjih nekoliko mjeseci najviše me potresla priča pokojne Sanele Memić Vrcić iz Sarajeva koja je izgubila život slušajući savjete nadriliječnika iz Bosne i Hercegovine. Iako joj je leukemija dijagnosticirana u ranoj fazi i liječnici su joj davali 97 posto šanse za izlječenje, Sanela, i sama liječnica po struci, potpuno je potpala pod utjecaj ljudi koji nisu imali nikakvo obrazovanje, a ni licencu za bilo kakvo liječenje, no svoje su usluge skupo naplaćivali. A ona je svoju vjeru u njih najskuplje platila - svojim životom, i to samo dvije godine nakon što joj je bolest dijagnosticirana. Sigurno je i u Hrvatskoj bilo puno ljudi koji su se "liječili" kod ovih stručnjaka, pa mi je bilo važno pokazati im s kim imaju posla, kako bismo bar pokušali sačuvati neki drugi život.

Za što biste rekli da je najveći izazov u vašem poslu te kako se s takvim izazovima osobno nosite?



- Ne izgubiti vjeru da radimo važan posao i da bi svijet bez novinarstva bio puno gore mjesto za život. Iako se nekada dogodi da napravite sve što je u vašoj moći kako biste utvrdili činjenice i je li se sve odvijalo po zakonu, nerijetko nailazite na zavjet šutnje. Kao što se meni dogodilo s pričom o proboju korone na hematološki odjel KBC-a Zagreb i smrti nekoliko tek transplatiranih pacijenata. Već mjesec dana čekamo protokol o zbrinjavanju pacijenata. KBC Zagreb ni Ministarstvo zdravstva ne odgovaraju, ali ja neću odustati. Sada je sve na Povjereniku za informiranje.

Koji su, pak, vaši mehanizmi za odmak od stresa?



- Čitanje, gledanje serija, druženje s prijateljima, planinarenje... Za sve to posljednju sam godinu dana imala malo vremena, ali sad je ispred mene dugo toplo ljeto.



Kakav je osjećaj snimiti prilog kojim mijenjaš nečiji život i ujedno osvješćuješ javnost o ljudskim pravima?



- Koliko god zvučalo kao floskula, briga o ljudskim pravima nas definira kao zajednicu jer uvijek moramo voditi računa o manjinama i obespravljenima. Dosta sam priloga napravila o toj temi, i ako je neki od njih pomogao u tome da ljudi lakše razumiju onog drugog čiji im se način života čini kao potpuna nepoznanica, to me uistinu ispunjava velikim zadovoljstvom. Ma koliko nam nešto bilo strano i tuđe, uvijek moramo imati na umu da je taj drugi ljudsko biće baš poput nas.

Studirali ste povijest i filozofiju. Kako ste završili u novinarstvu? Kako je tekao vaš put?



- Nisam voljela matematiku, teška je to muka bila. Voljela sam društvene predmete, uvijek sam puno čitala, pa je Filozofski fakultet bio logičan izbor. No, već sam se tijekom studija zaljubila u pisano i televizijsko novinarstvo, i mislim da nisam pogriješila. Počela sam u tiskanim medijima, Hanza mediji i Nacionalu, kasnije sam otišla na HRT, i, evo, sad sam na Novoj TV. Zadovoljna sam jer i dandanas obožavam taj posao.

Jeste li odmalena bili borac za pravdu?



- Moja mama bi rekla - borac za svoju pravdu! Znam samo da sam oduvijek bila jako glasna i razgovorljiva te da me sve zanimalo. Možda je na odluku da postanem novinarka utjecalo i to što sam kao dijete proživjela rat u Slavonskom Brodu i svakodnevno promatrala sav taj užas koji se događao oko nas - neprestana granatiranja, ljude koji ginu, kolone izbjeglica koje dolaze iz Bosne noseći svoj život u dvije najlonske vrećice.

Sada idete na zasluženi godišnji odmor - kako ćete ga provesti?



- Ljetujem na Braču, ali moram priznati da sam puno veća ljubiteljica rijeka od mora. Tako da me najviše veseli odlazak na Savu u moj Slavonski Brod. Prijatelji su kupili splav na Savi pa se svako ljeto tamo okupi ekipa - od onih koji žive u Brodu do onih koji dolaze iz Irske i Njemačke. Bude baš veselo; kupanje, pecanje, roštiljanje, pripremanje fiša i čobanca. I suze na rastanku. Jako sam vezana uz Brod, čim na autocesti ugledam tablu s natpisom Brodsko-posavska županija, preplave me takav mir i sreća. Iako u Zagrebu živim jako dugo, još uvijek kad kažem: "Idem kući", mislim na kuću u Brodu.