Kakva je energetska politika Europske unije u sadašnjim dramatičnim okolnostima ukrajinskog rata, odnosno posljedica sankcija prema Rusiji i obratno, reakcija Rusije, vezano uz tokove plina, nafte..., pitali smo dr. sc. Anu-Mariu Boromisu, predstojnicu Odjela za međunarodne gospodarske i političke odnose Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) iz Zagreba?
- Plan za smanjivanje ovisnosti o ruskoj nafti i plinu predviđa da do 2030. godine prestane uvoz energenata iz Rusije. To pokazuje dvije, pomalo strašne poruke: prvo, kratkoročno se ne događa mnogo, i drugo, EU šalje političku poruku da ne očekuje da će za pet do osam godina Rusija biti prihvatljiv trgovinski partner.

Zemlje EU-a planiraju nabavu plina iz drugih zemalja, uključujući i SAD te najavljuju ubrzavanje prelaska na "zelene" i druge obnovljive izvore energije. U međuvremenu, iznova je postao aktualan ugljen, kao i nuklearna energija... Vaš komentar na sve to?

- S jedne strane, države članice EU-a deklarativno navode da će zajednički nabavljati plin. Istodobno, postoji značajna konkurencija između država članica za nabavu plina. Ubrzavanje prelaska na zelenu energiju, kroz primjerice plan solarizacije krovova i brže prelaske na toplinske pumpe može pomoći, ali ne dovoljno brzo. Revizija odluka o gašenju nuklearki otvara pitanje je li izvediva i kako se donose odluke. Naime, ako se sjetimo da je odluka o napuštanju nuklearne energije potaknuta cunamijem u Fukšimi, a da povratak na ugljen ne omogućava ublažavanje klimatskih promjena, kao i to da su ekstremni događaji sve češći i očekivaniji, može se postaviti i pitanje kako biramo katastrofu koja je gora i kako se s njima suočavamo?

Ukupno uzevši, je li uopće moguće, i na koji način, građenje energetske neovisnosti EU-a, u okolnostima krajnje neizvjesnog razvoja situacije?

- Čini se da je jedino u okolnostima krajnje neizvjesnosti moguće građenje energetske neovisnosti EU-a. U stabilnoj situaciji takva neovisnost nije potrebna. Istodobno, paradoksalno je da su temelji EU-a stavljanje pod zajednički nazdor industrije ugljena i čelika, kako bi se izbjegli budući sukobi između Francuske i Njemačke. Ideja je bila da međusobna ovisnost ograničava mogućnost rata. Sam koncept energetske neovisnosti temelji se na nepovjerenju u partnere i izolacionističkoj politici. Rusija će prestati izvoziti naftu i plin u EU kad joj to bude odgovaralo - npr. ako preusmjeri svoj izvoz u Indiju i Kinu, ili, što se sada događa, da uz manji izvoz osigurava podjednaki prihod. U oba smo slučaja na bitnom gubitku: dijelom ekonomskom, koji je nadoknadiv. Drugi je dugoročno opasan i vezan uz korištenje fosilnih goriva i toplinski kapacitet Zemlje - kad prijeđemo granicu koncentracije CO2 u atmosferi, pa ubrzavamo klimatsku katastrofu.

U kakvom je položaju RH kad se energetska kriza sagleda sa svih aspekata?

- Hrvatska se suočavala s ozbiljnom krizom i prije pandemije i ukrajinskog rata. Rezultati popisa pokazuju značajno veći pad broja stanovnika od prethodnih projekcija. To znači da energiju treba osigurati za malen broj ljudi. To, nažalost, ne umanjuje problem. Dobna struktura stanovništva i njezin financijski kapacitet otežava prilagodbu na novonastalu situaciju. Problemi s opskrbom naftom i njezine visoke cijene izravno se i vrlo brzo prelijevaju na sve proizvode. Nedostatak kvalitetne željezničke mreže u Hrvatskoj, ograničava alternativne dobavne mogućnosti. Mjere ograničavanja marži trgovcima ne mogu riješiti problem. U smislu fizičke dostupnosti energije, zbog domaće proizvodnje i LNG-a Hrvatska je u relativno dobrom položaju. Međutim, zbog cijena pitanje je tko će sebi energente moći priuštiti te što će biti prioritet politike, odnosno države kao vlasnika infrastrukture za LNG-a: osiguranje opskrbe plinom ili osiguranje financijskog kapaciteta države. Pitanje prioriteta nikada nije jednostavno, a ovo je prilično teško.

Nedavno je na sastancima čelnika u Rigi reaktivirana Inicijativa triju mora. Što to znači za Hrvatsku, koja je suosnivačica te inicijative, napose po pitanju energetike?

- Položaj Hrvatske prema Inicijativi tri mora ocrtava slabosti hrvatske vanjske politike i nesuglasice na relaciji Vlada - Predsjednik. Dok Vlada podržava inicijativu, Predsjednik je skeptičan. Broj ljudi koji se inicijativom bavi u Ministarstvu vanjskih poslova je malen i pokazuje koja joj se važnost pridaje. Inicijativa bi mogla pomoći u koordinaciji politika (pa tako i energetskih), "istočnih" članica EU-a, no Hrvatska u tome nije dosad jako aktivno sudjelovala. Broj i vrsta izazova s kojima se trenutačno suočavamo teško da će pomoći da se ograničeni kapaciteti usmjere prema toj inicijativi koja može poslužiti kao forum za formuliranje stavova i politika, ali nema financijska sredstva, niti može pružiti kratkoročna operativna rješenja. Iako je Inicijativa imala ulogu u definiranju Krka kao strateškog projekta EU-a i osiguravanju sredstava, to se rijetko spominje.

Do sada je Hrvatska u svojim energetskim strategijama postavljala ambiciozne ciljeve izgradnje infrastrukture, kako bi se pozicionirala kao energetsko čvorište. To nije ostvareno. Meni je teško povjerovati da bi se u uvjetima rata, inflacije i nedostatka kapaciteta za izgradnju infrastrukture mogao dogoditi takav iskorak. (D.J.)