Unatoč tome što "The Incident" iz 2009. nije bio na razini njihovih prethodnih studijskih izdanja, ništa nije upućivalo na to da bi Porcupine Tree mogli (ili trebali) zauvijek prestati s radom. Isto tako, zadnjih godina nije bilo ni previše buke oko reuniona britanskih progresivnih rockera, posebice s obzirom na uspješnu solokarijeru njihova osnivača i masterminda Stevena Wilsona, ali i njegovu sklonost izbjegavanju odgovora na pitanja o mogućem povratku (ili, u nekim slučajevima, potpuno minimiziranje takve mogućnosti).

Ipak, on, Richard Barbieri i Gavin Harrison - nije poznat pravi razlog zašto u sastavu nema dugogodišnjeg basista Colina Edwina - pretvorili su u realnost želje svojih fanova objavom novog materijala, kao i najavom prve turneje u 12 godina. Album silovito otvara "Harridan", ponajviše zahvaljujući Harrisonu koji je manijakalnim bubnjanjem jednu arhaičnu pjesmu pretvorio u smislenu cjelinu koja plijeni baš tom svojom arhaičnošću. I doista cijeli "Closure/Continuation" zvuči kao da je zarobljen u 70-ima. Njegovi slabiji momenti ("Rats Return") ukazuju na grupu koja se bori pronaći nešto novo za reći, i tematski i glazbeno, ali kada si trio da oduška i uputi se u istraživanje svog punog dinamičkog raspona (najbolji je primjer zatvarajuća, devetipolminutna "Chimera‘s Wreck"), hvatajući pritom distopijske prizvuke koji se provlače kroz Wilsonove tekstove, još uvijek su sposobni doseći katarzične visine, poput onih na "Stupid Dream", ili "Fear of a Blank Planet".

Wilson se prvi put odlučio za pauzu kada je osjetio da je kreativni proces u bendu postao pretjerano šablonski i ziheraški. Treba im skinuti kapu za pokušaje da odbace tu formulu na povratničkom izdanju, no na kraju "Closure/Continuation" samo nas podsjeća koliko su u najboljim danima Porcupine Tree zapravo bili dobri u tome.