Početkom lipnja prošla je godina dana od kada je u Kuhačevu 9 uselila nova gradska vlast koju predvodi HDZ s nekoliko koalicijskih partnera, na čelu s gradonačelnikom Ivanom Radićem. Premda mu nije bilo teško biti posebno učinkovitiji od bivše vlasti koja je drugi mandat odradila brzinom kojom jedrilica plovi bonacom, Radić se ipak odlučio pokrenuti gradsku upravu uspavalu u protekla dva SDP-ova mandata. Vrlo je brzo uspostavio interakciju s građanima rješavajući hitro probleme na koje su ukazivali i transparentno s javnošću dijelio sve ono što radi, ili tek planira činiti.
Gotovo neprimjetno, rekli bismo bez ispaljenog metka, uspio je oporbu u Gradskom vijeću potpuno marginalizirati. Ne ušutkati, nego minimizirati njihovu ulogu ostavljajući im suženi prostor za djelovanje, u čemu su mu svakako pomogli i sugrađani koji su ih kaznili na zadnjim lokalnim izborima. Prije svih SDP, koji je doživio takav debakl od kojega se, sada je to potpuno jasno, ni nakon godinu dana nije uspio oporaviti. Potpuno su neprepoznatljivi, bezidejni i nemaštoviti, a unatoč promjenama u vodstvu gradske i županijske organizacije, gotovo da se ništa nije promijenilo.

Strankom se i dalje upravlja daljinskim, a jasno je da predsjednik osječke organizacije Milan Blagojević nije hijerarhijski, čak ni drugi čovjek SDP-a u gradu, nego se na tu poziciju nameću bivši predsjednik GO-a Boris Piližota i bivši kandidat za gradonačelnika Goran Kušec. Dok se Piližota sam nastoji politički reanimirati neshvaćajući da njegovo imenovanje na funkciju regionalnog koordinatora zapravo znači put za, uvijeno u celofan, političko umirovljenje, Kušeca, koji je više apolitičan tip nego onaj koji će politiku stavljati u prve životne planove, netko još uvijek gura držeći ga osobom koja se može istaknuti i privući interes javnosti. U tom kolopletu likova nitko od njih nije vođa, stoga nije čudno da za svoje javne istupe neprestano moraju tražiti pomoć - uskakao je i predsjednik stranke Peđa Grbin. Zanimljivo da je trenutačno poziciju najpoznatijeg gradskog SDP-ovca drži potpredsjednik GO-a, "Zagrepčanin" Davor Vić. Istina, na radnom mjestu voditelja zagrebačke Čistoće baš mu i ne cvjetaju ruže, i nastavi li tako nije isključeno da se u Osijek vrati za stalno, a ne samo vikendom, i prije nego što je planirao.

Nije SDP jedina oporba koja nema vođu ili osobe po kojoj će biti prepoznatljiv rad gradske organizacije. SDP, međutim, ima dodatni problem što je nekad bio vodeća stranka, a sada više nije ni vodeća oporbena stranka. Nemaju nijednog saborskog zastupnika, a članstvo i simpatizeri odlaze im u Klub socijaldemokrata. SDP u Osijeku, a vidimo prema rezultatima ponovljenih izbora u Splitu da je to slučaj i u ostalim dijelovima države, nestaje, dok njihovi gradski vijećnici bez kompleksa od vladajućih primaju mrvice u obliku članstava u nadzornim odborima i upravnim vijećima, kako bi na taj način ublažili inflatorna kretanja svojih mjesečnih primanja.

Nedavo smo tako na konferenciji za novinare, koju je organizirao osječki Most, doznali da je koordinatorica za Osijek, što god to značilo, Sandra Živković. Zanimljivo je tada bilo vidjeti da dok koordinatorica Živković govori o zapošljavanju u GPP-u, oko nje stoje saborski zastupnici Marin Miletić, Zvonimir Troskot i Nikola Grmoja te potpredsjednik Gradskog vijeća Grada Osijeka i nezavisni vijećnik Željko Požega. Dakle, uzmemo li u obzir da Požega uopće nije član Mosta nego je nezavisni vijećnik, uz Sandru Živković bili su ljudi koji nemaju gotovo nikakve veze s Osijekom i lokalnim problemima.

U veljači ove godine za predsjednika Gradske organizacije Hrvatskih suverenista, u nazočnosti predsjednika stranke Marijana Pavličeka i saborske zastupnice Vesne Vučemilović, izabran je Igor Josipović. Nakon toga još je jednom javno nastupio u društvu Vesne Vučemilović, i to je bilo sve.

Iz Domovinskog pokreta u Osijeku uglavnom konferencije vodi predsjednik stranke Ivan Penava, a ne predsjednik gradske organizacije Krešimir Čabaj, koji je široj javnosti ipak manje poznat.

Činjenica je da takvi ljudi, koliko god oni bili više ili manje kvalitetni u privatnim životima, teško da mogu pobuditi interes javnosti. Stoga se uglavnom oslanjaju na "viđenija" lica iz svog stranačkog okruženja, što možda može donijeti kratkoročnu korist stranci, ali nikako pomoći u izgradnji autoriteta pojedinaca u okolini u kojoj žive i rade. To se najbolje vidi na lokalnim izborima, a jedni takvi, za mjesne odbore i gradske četvrti, trebali bi se dogoditi do kraja ove godine. Oni su mjesto gdje se grade i testiraju vodstva lokalnih organizacija. Često, međutim, to nije tako, jer s jedne strane strahuju od lošeg rezultata, a druge podcjenjuju stvarnu važnost izbora najbližih izbornoj bazi.

Jedina oporba koja nešto radi i pokušava djelovati u Osijeku je Platforma Možemo, na čelu s Katarinom Kruhonja. Nedostaje i njima ljudskih potencijala, osoba koji bi uz Kruhonju mogli češće izlaziti u javnost, zbog čega bi se ubrzo moglo dogoditi da ostanu bez potrebne energije.

To što je "nestala" oporba u Osijeku vladajućima se može činiti dobrim u ovom trenutku, jer se bez prevelikog gubitka energije na nepotrebna i često nesuvisla predbacivanja mogu okrenuti radu. Dugoročno, međutim, to nije nikako dobro za vladajuće, jer izostaje konstruktivna kritika bez koje dolazi do prevelikog opuštanja. Stoga je važno i za građane i za vladajuće da postoji aktivna oporba, makar se ona svodila na Možemo i Klub socijaldemokrata.

Tomislav Prusina