Sve učestalije financijske i političke krize jasno ukazuju na to da postojeća globalna gospodarska politika treba temeljito preispitivanje i nove ekonomske modele. Inzistiranjem na tržištu i profitu, kao jedinim mjerilima kojima se ocjenjuje uspješnost nekog društvenog sustava, stvoreno je ozračje u kojem se ne biraju sredstva za postizanje ciljeva, tj. vojne, političke i ekonomske nadmoći.

U takvom fokusu na rast ekonomskih pokazatelja zanemarivali su se ostali čimbenici nužni za zdravi razvoj nekog društvenog sustava na dugoročnoj osnovi. Negiranjem svega tradicionalnoga te stvaranjem mita multikulturalnosti pokušava se nasilnim putem globalizacijske trendove nametnuti kao nešto što nužno vodi boljitku za sve stanovnike ovoga planeta. Kako bi se iz globalizacijskih procesa generirao pozitivan učinak za što veći i širi sloj ljudske populacije, potrebno je stvoriti ozračje iskrenog (a ne proklamiranog) poštivanja tradicionalnih vrijednosti pojedinih društvenih sustava. Jednom riječju potrebno je globalizacijske procese početi graditi unutar određenih mikrolokaliteta, kao što su to npr. regije [1]. Regije kao mikrolokaliteti najbolje mogu definirati potrebe i ciljeve stanovništva tog područja te se na taj način može najučinkovitije odgovoriti na njihove zahtjeve, a ako te regije povežemo na globalnoj razini s ostalim regijama koje su kompatibilne (po kulturnoj, ekonomskoj, ili nekoj drugoj osnovi), možemo stvoriti globalnu mrežu regija (GMR).



Nasilnim provođenjem globalizacije željeli su se u kratkom vremenskom roku polučiti rezultati rasta, tj. akumulacije svježeg kapitala. Razlog ovome nije bila njegova pravedna redistribucija i stvaranje globalnog blagostanja, nego zadržavanje i jačanje vlastitih dominantnih pozicija gospodarskih velesila u svijetu. Euforija i globalizacijski procesi koji su zahvatili cijeli svijet nakon pada Berlinskog zida, brzo su splasnuli i smjestili svjetsko gospodarstvo u okvire realiteta prepunog opasnosti i međuovisnosti gospodarskih i financijskih subjekata na globalnoj razini. Vraćanje globalizacijskih procesa na mikrorazinu (regiju) predstavlja nužnost u uspostavljanju pravednije raspodjele dobrobiti koje može donijeti globalizacija. Jasnije uočavanje potreba stanovništva na mikrorazini te kreiranje kompatibilnog modela preduvjet je za sprječavanje sve učestalijih financijskih, vojnih, političkih i drugih kriza. Teritorijalno definiranje regija mora biti usklađeno i razrađeno s matičnim državama u kojima se iste nalaze kako bi se spriječile negativne posljedice generirane sve prisutnijim težnjama za odcjepljenjem i formiranjem vlastitih država. Upravo na ovaj način regije bi se zadržale u okvirima matičnih država, a svoju gospodarsku i ekonomsku slobodu ostvarile bi kroz globalno povezivanje, odnosno umrežavanje s kompatibilnim regijama ili regijama koje kroz to povezivanje vide svoj ekonomski interes.

Tromost države da odgovori na sve učestalije i kompleksnije promjene iz okruženja potiče potrebu kontinuiranog financiranja birokratskog aparata koji tako postaje uteg opstojnosti iste. U takvom ozračju stvaraju se unutar država nezadovoljstva pojedinih regija spram centraliziranog državnog aparata, čime se nužno stvara iskra težnji za samostalnošću, ali tada kroz nasilne i nedemokratske metode. Kako bi se preveniralo u stvaranju takvih procesa, država mora iznaći mogućnosti i dovoljno mudrosti da kroz nova rješenja stvori regijama preduvjete globalnog umrežavanja kroz koja će najefikasnije i najekonomičnije zadovoljiti svoje ekonomske potrebe. Država u globaliziranom svijetu mora promijeniti svoju paradigmu iz stanja "nadzornika" prijeći u stanje "partnera" svojih regija, jer u suprotnom doći će do sve učestalijih i pogubnijih kriza, kako za njezine stanovnike tako i za globalne procese uopće. Adaptivnost mikrorazina ključna je u stvaranju pravednijeg globalnog procesa.



Dosadašnji pristup definiciji regije bio je temeljen na povijesnim podjelama te političkim utjecajima. Takav pristup regiju je promatrao kroz fokus već unaprijed determiniranih paradigmi, ne ulazeći u dublju analizu te ne spuštajući se na nižu razinu (mikrorazinu) specifičnosti određenog područja. Kada se govori o integraciji regija kao procesu koji nameće globalizacija, postojeća literatura prije svega fokus stavlja na već poznate i povijesno utemeljene regije. Osim ove vrste integracije, regije se navode i u raznim trgovinskim sporazumima kojima se nastoji poboljšati globalna gospodarska aktivnost. Sve ove inicijative plod su nametnutih pravila od strane manje skupine vodećih gospodarskih i vojnih sila, a kroz tzv. promicanje općeg boljitka za cjelokupno svjetsko stanovništvo.

Koristi koje se ostvaruju današnjim modelima integracije na razini regija u konačnici postaju sve manje dostatne za pojedine mikroregije. Globalizacijski procesi sve snažnije i intenzivnije zahtijevaju od svih društvenih dionika kontinuiranu adaptivnost (prilagodljivost), koja je moguća jedino kroz formiranje takvih društveno-gospodarskih modela sposobnih da prihvate promjene, jer kao posljedicu toga imaju brz i vidljiv rezultat. Rizik preraspodjele dobiti na mikroregije, a koja se ostvaruje integracijom na razini regija, postaje sve učestaliji i očitava se kroz snažno artikuliranje nezadovoljstva pojedinih mikroregija u sklopu određenih društveno-gospodarskih sustava. U takvim procesima, globalizacija umjesto da svojim efektima potiče daljnju popularizaciju svog djelovanja, sve više ostvaruje kontraefekte kroz jačanje konzervativnih i protekcionističkih snaga. Države se počinju raslojavati, a stanovništvo postaje sve manje tolerantno prema drugim kulturama, religijama i rasama. Kao nužnost svega iznesenog, potencijalno se nameću dva moguće scenarija: 1) Jačanje konzervativnih društvenih snaga i ponovno stvaranje jakih država s izdvojenim vođama; 2) Veća sloboda i autonomnost regija kao odgovor na potrebe globalnih procesa.

Sve ovo ukazuje na potrebu žurnog redefiniranja uloge mikroregija i modela njihovog umrežavanja. Dosadašnja povijesna, geografska, politička i ekonomska podjela svijeta na mikroregije nije više prihvatljiva te je temeljena na zastarjelim činjenicama i kriterijima. Stoga novi kriteriji u definiranju mikroregija i njihova kompatibilnost s globalnim procesima moraju dati odgovor na sljedeće: Ekonomske potrebe lokalnog stanovništva (zaposlenost, tj. materijalna egzistencija); Razvojni potencijal (mogućnost kontinuiranog napretka); Ekološki potencijal (mogućnost kvalitete življenja); Apsorpcijski potencijal (mogućnosti odgovora na globalne izazove).



Sve veća neizvjesnost koju generiraju globalizacijski procesi, ostavlja negativne posljedice na ekonomske potencijale pojedinih mikroregija. Nemogućnost prilagodbe te centralistička politika često dovode lokalno stanovništvo određene mikroregije u nepovoljni položaj te u zavisnost o pojedinim trendovima na koje nemaju direktan utjecaj. Stoga je vrlo važno da se strateško planiranje spusti na najmanju moguću razinu te se na temelju obavljene dubinske analize (koja bi uključivala sve parametre, i meke i tvrde, potrebne za održivi ekonomski razvoj), vrši grupiranje i izrada nacionalnog razvojnog plana. Analiza mora sadržavati simulacijsko/projekcijski pogled koji putem IT rješenja može determinirati trendove koji će se odvijati na ekonomskom polju, a koji sadrži parametre koji se međusobno isprepliću na globalnoj i lokalnoj razini. Potrebe lokalnog stanovništva za ekonomskom sigurnošću ugrožene su globalnim procesima i težnjom centralne vlasti da zadrži nadzor nad upravljanjem državom kroz trome institucije koje nisu u stanju pratiti kompleksne i učestale promjene u okruženju. U takvim uvjetima sve je suženiji manevarski prostor za djelovanje države kao moderatora između potreba i mogućnosti njihovih stanovnika. Teško je očekivati da će svjesnost o potrebi drugačijeg stila življenja tako brzo i bez prisile (političke, klimatske, zdravstvene…), zadovoljiti većinu čovječanstva, pa je zato potrebno žurno i predano raditi na osmišljavanju modela kojima će se u što kraćem vremenskom roku uspostaviti gospodarska i ekonomska ravnoteža. Jedan od modela je analiza ekonomskih potreba stanovništva na određenoj mikrolokaciji, a koja mora biti utemeljena na realnim osnovama, bez zadiranja u pojedine neusklađene težnje na koje ima pravo svaki pojedinac. Ovdje mora biti mjerodavna grupna analiza, tj. promišljanje temeljeno na individualnom kolektivizmu, koje ne znači jednoumlje postupanja, nego naprotiv, realno i pragmatično sagledavanje mogućnosti grupe, što u konačnici može rezultirati razvojem svakog pojedinca u željenom smjeru.



Razvojni potencijal u definiranju kriterija mikroregija ima ključnu ulogu u pozicioniranju iste unutar globalne mreže regija. Unutar ovog kriterija generirani su čimbenici koji obuhvaćaju međuodnos ljudskog kapitala (potencijala) i infrastrukture (raspoložive i buduće). Suvremeni ekonomski trendovi sve više temelje svoj uspjeh na materijalnim vrijednostima, odnosno vrijednostima koje se temelje na kreativnosti i inovativnosti kao nositeljima razvoja novih tehnologija. Neupitno je da se u prirodnim procesima događaju revolucionarne promjene koje svojim značajem izlaze izvan okvira samog gospodarskog i ekonomskog utjecaja te determiniraju i same društvene trendove. Takve značajke i brze promjene, osim pozitivnih efekata, generiraju i velike probleme na području tržišta rada, tj. neprilagodljivosti stanovništva potrebama koje nameće globalno tržište. U takvim uvjetima država kao tvorevina sve više gubi sposobnost direktnog kreiranja gospodarskih tijekova unutar svog područja nadležnosti. Zbog toga je razvojni potencijal u kriterijskom definiranju suvremene mikroregije od iznimnog značaja, jer posjeduje moć ponovnog oživljavanja osjećaja perspektive, koji je ključan za ujednačeni društveni razvoj. Osjećaj besperspektivnosti i nemogućnosti kreiranja spoznaje o svjetlijoj budućnosti ključna je zapreka u postizanju i ostvarivanju osobnih ciljeva svakog pojedinca. Putevi razvojnog potencijala određene mikroregije, osim nematerijalnog (ljudskog) potencijala, značajno su determinirani i materijalnim potencijalom (klimom, sirovinama, geostrateškim položajem i sl.).

Materijalni potencijal [2] unaprijed je definiran te je ključno njegovo prepoznavanje i adekvatno korištenje koje se kontinuirano mora modificirati sukladno promjenama koje se odvijaju u okruženju. Upravo ideja Globalnih mreža regija (GMR) ima za cilj sinergiju mikrolokacija koje se svojim povezivanjem mogu efikasnije uklopiti u sve kompleksnije i zahtjevnije globalne procese. Iz svega navedenog jasno se uočava da maksimiziranje razvojnog potencijala neke mikroregije predstavlja sinergiju materijalnog i nematerijalnog potencijala. Razlog stagnacije pojedinih regija te njihovo propadanje koje počinje gubitkom "ljudskog potencijala", upravo je sadržan u neprepoznavanju važnosti analize i spoznaje vlastitih potencijala. Dio ovog problema nalazi se i u nerazvijenim lokalnim institucijama te prepuštanjem vlastitog upravljačkog alata centralnoj vlasti bez potrebnih impulsa i težnji ka povećanju razine samoupravljivosti. Prvi i ključni korak u izlasku iz ovog stanja je promjena "mentalne mape", tj. promjena u spoznaji potrebitosti razvoja vlastitih upravljačkih sposobnosti prilagođenih specifičnostima samog područja. No kako bi se postigla ta promjena promišljanja, dolazimo do ključnog faktora, a to je ČOVJEK. Gubitkom stanovništva gubi se mogućnost transformacije određenog područja iz pasivnog i pomoći sklonog sustava u sustav koji je proaktivan i koji svojim djelovanjem razvija vlastite upravljačke sposobnosti ključne za održivi razvoj.



Ekstremna industrijalizacija na globalnoj razini, koja je pokretana isključivo jednim mjerilom, profitom, dovela je do većeg značaja ekološkog potencijala koje posjeduje određeno područje. Promjene u klimi i onečišćenja svojim obuhvatom sve više utječu na ekonomske pokazatelje kroz generirane troškove za sanaciju nastalih šteta. Osim troškovnog efekta, značaj ekologije očituje se i kroz efekt kvalitete življenja na određenom području, a koja osim ekonomskih parametara (mogućnost zapošljavanja, mogućnost zarade….), sve više obuhvaća i čimbenike zdravog življenja (klima, hrana, voda, sigurnost…). Važnost "ekološkog potencijala" ogleda se i kroz mogućnosti privlačenja ljudskog potencijala (visokoobrazovnog kadra, znanstvenika…), koji u globaliziranom svijetu nije više isključivo vezan uz određeno područje, nego zbog razvoja tehnologije i mogućnosti rada teži traženju onih životnih sredina koje će mu, osim profesionalne (poslovne) definicije, pružiti i mogućnost kvalitetnijeg života, tj. života neopterećenog stresom, nesigurnošću i zagađenjem okruženja u kojem živi. Upravo ova činjenica određenim nerazvijenim mikroregijama (nerazvijenim u smislu industrijalizacije), omogućava da se dosadašnja negativna karakteristika pretvori u priliku. No za takvu transformaciju važno je izgraditi određene institucionalne preduvjete (formu) te osmisliti aktivnosti (sadržaj) koji bi se odvijao na tom području. Znanje više nije ograničeno, nego je i ono sklono migracijama, a one sredine koje mogu ponuditi "formu" i "sadržaj" bit će u prednosti u privlačenju tog znanja. Stoga je ekološki potencijal značajan adut u tom privlačenju, a razvijanje novih tehnologija donosi sa sobom i materijalnu imovinu (ljude visoke naobrazbe i motivacije). Ovo predstavlja novi pristup u sagledavanju važnosti očuvanja ekološkog potencijala. Čisti zrak, zdrava hrana, čista voda, blaga klima, sigurnost življenja, sve su to aduti koji mogu određeno mikropodručje transformirati u naprednu regiju. No za to treba imati osmišljene projekte i pripremljenu infrastrukturu s motiviranim lokalnim ljudskim potencijalom.

Transformacija "ekološkog potencijala" u održivi razvoj predstavlja proces koji sadrži niz faktora i aktivnosti koji su međusobno usklađeni i koordinirani. Prirodni potencijali očuvanog okoliša s dugoročnim i održivim razvojem predstavljaju ključ opstojnosti određenih mikroregija, a time i društvenih sustava u cjelini. Neprepoznavanjem ove činjenice, države riskiraju gubitak temelja svoje opstojnosti i postaju izvor kontinuiranih sukoba čije posljedice mogu biti pogubne ne samo za to područje (regiju), nego i za šira (globalna) područja. Razlog tome je u umreženosti i kompleksnosti sustava na kojima se temelji suvremeno globalno gospodarstvo (to nazivamo tzv. domino-efekt). Osim zdravstvenog utjecaja na stanovništvo određene mikroregije, ekološki potencijal postaje sve značajniji gospodarski faktor, bilo kroz direktno razvijanje industrija utemeljenih na zelenim tehnologijama, bilo razvojem uslužnih djelatnosti u kojima prevladava ekološki (zdravi) način života, bilo privlačenjem ljudskog kapitala putem razvoja znanstvenih institucija koristeći blagodati klime i sigurnosti življenja.

Sve ovo može polučiti pozitivne efekte, ako se cijelom procesu pristupi isključivo holistički, tj. ako se svaki navedeni segment sagledava kao međusobno zavisan i nedjeljiv. Razvidno je da pojam ekološkog potencijala izlazi izvan okvira same ekologije i poprima širi značaj za društveni sustav i njegovu održivost. Korištenje ekologije stoga postaje značajan adut u razvijanju održivog i skladnog društva, a da bi se to ostvarilo kao odgovor na nametnutu globalizaciju potrebno je planski poticati mikroorganiziranje, tj. razvijanje svih potencijala unutar novodefiniranih mikroregija.



Pod pojmom "apsorpcijskog potencijala" određene mikroregije podrazumijeva se sposobnost određenog područja da prihvati i uspješno odgovori na sve vrste promjena (klimatskih, ekoloških, ekonomskih, migracijskih …) i ugroza koje dolaze iz užeg i šireg okruženja. Ovdje je važno istaknuti značajnu ulogu ljudskog potencijala koji djeluje na tom području, kao i stupnja razvoja same infrastrukture i institucija. Visok stupanj apsorpcijskog potencijala daje određenom području sigurnost dugoročnog razvoja utemeljenog na održivoj platformi, a kojoj odziv na promjene predstavlja ključni faktor. Treba istaknuti da te promjene zbog globalizacijskih procesa nisu jednoznačne i nepovezane, naprotiv, one su međusobno snažno povezane i umrežene, što dodatno podiže razinu kompleksnosti kojoj je izloženo određeno područje ili društveni sustav. Stoga je razvidno da kriterij apsorpcijskog potencijala poprima sve značajniju ulogu u definiranju karakteristika pojedine mikroregije. Osim toga, ovaj kriterij u uskoj je korelaciji s ostalim karakteristikama te je njegova potpuna maksimalnost ostvariva isključivo kroz sinergiju s ostalim karakteristikama koje smo naveli u ovoj analizi.



Kao protutežu nasilnom globaliziranju kojem je zadnjih desetljeća izložen svijet, tj. kao odgovor nudi se model mikroorganiziranja. Sasvim je očito da postojeći društveni sustavi u obliku država svojom tromošću i neefikasnošću prema promjenama koje dolaze iz okruženja ne mogu zadovoljiti potrebe vlastitog stanovništva. Iz svega toga generirala su se dva smjera daljnjeg razvoja društvenih sustava - zatvaranje i jačanje populizma te ekstremnih nacionalnih politika (što nas dugoročno vodi na geopolitičke pozicije prije izbijanja 2. svjetskog rata), decentralizacija te davanje više upravljačkih i institucionalnih sloboda pojedinim mikroregijama (dugoročno može osigurati održivi razvoj na globalnoj razini). Koji će od navedenih smjerova svijet odabrati, determinirat će budućnost našeg planeta. (doc. dr. sc. Marko Šundov: Ekonomija smisla 4; Bilježnica 2)