Objavljeno 25. lipnja, 2022.
RECENZIJA NOVOG ROMANA JOSIPA CVENIĆA...
Nikad nisam krio svoju impresioniranost likom i djelom Vjekoslava Hengla. Riječ je o osobi koja je bila na čelu grada Osijeka između 1920. i 1934. godine prošloga stoljeća. Nema nikakve dvojbe da je riječ o “zlatnom periodu” u životu ovoga grada [1].
Vjekoslav Hengl postao je gradonačelnik grada Osijeka poslije Velikog rata, poslije 1918. godine, poslije vojnog i političkog sloma Habsburške Monarhije i uspostave nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ništa poslije tog događaja, poslije 1. prosinca 1918., nije bilo isto kao u prijašnjim vremenima. Osijek, baš kao i druga dva vrlo važna grada u Habsburškoj Monarhiji - Subotica i Maribor, preko noći, našao se na periferiji nove države. Osijek je izgubio svoje prirodno okruženje, svoje “dvorište”, mađarsku Baranju, kao i neke važne ugarske gradove s kojima je, u nekim drugim vremenima, ne samo intenzivno trgovao [2] već i izmjenjivao i neke druge, prije svega, kulturne sadržaje. Ali, bez obzira na ovu novu, nimalo zavidnu političko-ekonomsku situaciju, postratno vrijeme, nova država, novi odnosi, Vjekoslav Hengl, zajedno sa svojim suradnicima, uspio je spasiti građanski duh ovoga grada, uspio je ne samo zadržati već i dodatno unaprijediti sve elemente tog duha. Vremenima usprkos! Vjekoslav Hengl bio je moderni gradonačelnik, europske širine, pa nas stoga uopće ne treba čuditi što je u gradski život uvodio nove sadržaje, nove vrijednosti, zamijenio konjski tramvaj električnim [3]…
I o svemu tome, ali i o mnogim drugim detaljima (kompleksnim političkim odnosima u gradu i novoj državi, prizorima iz bračnog života Matilde [4] i Vjekoslava, svakodnevnom životu u gradu na Dravi, običajima i navikama gradonačelnika, o nekim povijesnim likovima, Jovi Čarugi, slikaru Beli Čikošu Sesiji …) iz života ovoga iznimnog Osječanina piše osječki književnik Josip Cvenić [5]: “Novine su se punile pojedinostima o organizaciji i imenima koji su organizirali likvidiranje kralja Jugoslavije. Kako su vijesti stizale, pilo se sve više piva i gubila se razboritost društva. Jedni su se veselili, drugi su znali da će osveta iz Beograda biti bjesomučna. Prvi su nastradali komunisti (sic!, op. Z.K.), njih su žandari odmah pohapsili, a druge stranke morale su se skrivati još više. Hengl je bio umjeren u reakciji na atentat, znao je da radikalni potezi izazivaju radikalni odgovor” (str. 196-197).
Ako bih bio maliciozan, onda bih mogao primijetiti da na vrlo sličan način kao i Josip Cvenić piše i kontroverzni srpski književnik i političar Vuk Drašković. Naime, njegovi posljednji romani o kralju Aleksandru Karađorđeviću koncipirani su gotovo na istovjetan način: puno dokumenata, poznatih činjenica, koje se onda “propuštaju” kroz filtar fikcije. I šteta je što u Cvenićevu romanu “Gradonačelnik u secesiji” nema više tih “fiktivnih filtara”, kao što je to ona “crtica” o nevolji župnika na ispovijedi jedne mlade dame, koja je na jedan nimalo čedan način zadovoljila svoga supruga.
I, za kraj, moram spomenuti i onaj dio u kojem se autor referira i na moju malenkost, budućeg gradonačelnika, koji poput duha Hamletova oca prenosi vijesti V. Henglu, što će se u doglednoj budućnosti dogoditi. Ako smijem primijetiti, mislim da je i “gradonačelnik iz budućnosti” zaslužio koju stranicu više!
[6].
Zlatko Kramarić
Uvijek se treba čuvati “mangupa u vlastitim redovima”
[1] Ovdje ću samo napomenuti da je Osijek, uz Zagreb i Maribor, prema uvidu u statističke podatke iz 1939. godine, u Kraljevini Jugoslaviji bio jedan od najjačih industrijskih središta te države. Mislim da je krajnje vrijeme da se napiše jedna ozbiljna monografija (može i u formi doktorske disertacije; želim vjerovati da profesori na Ekonomskom fakultetu u Osijeku neće kompromitirati ovaj moj nevini prijedlog) o ulozi njemačke (i židovske) zajednice u razvoju osječke industrije, posebice u drugoj polovini 19. stoljeća. Pokušajmo samo zamisliti kako bi danas izgledao Osijek bez te njemačke (i židovske) komponente u svim segmentima života!
[2] Ako me sjećanje ne vara, osječki profesor J. Vrbošić objavio je jedan članak u kojem potvrđuje ovu konstataciju.
[3] Zahvaljujući upravo V. Henglu, Osijek je danas, uz Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ima tramvaj.
[4] Bilo bi zanimljivo kada bi se netko poduhvatio pisanja romana o životu Matilde Gilming-Hengl koji, prema svemu sudeći, nije bio ništa nezanimljiviji od života njezina supruga. Ervin Biglbauer nedavno je na svom FB-postu stavio zanimljivu noticu o ostavštini obitelji Blau, u čijem vlasništvu je bilo i osječko kazališta, i hoteli Grand i Casina, a u današnjoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici živjeli su Matilda i Vjekoslav. Naravno, poslije 1945. godine taj vrijedni gradski prostor/građanska kuća bio je nacionaliziran i oduzet obitelji Gilming-Hengl. Uostalom, kao i ostali prostori u vlasništvu ove obitelji!
[5] U romanu “Gradonačelnik u secesiji” (MH Osijek, 2022.) ovaj autor uvelike ponavlja narativni prosede iz svog prethodnog romana “Sablasti nad dvorcem” (MH Osijek, 2018.) o životu grofova Normann. I da bi napisao roman o najpoznatijem osječkom gradonačelniku, Josip Cvenić morao je proučiti bogatu dokumentaciju, koju će obogatiti i nekim zanimljivim fiktivnim detaljima. I to su, bez dvojbe, i najbolji, a ujedno i najintrigantniji dijelovi romana. Ovdje prije svega mislim na “tajnu vezu” gradonačelnika s izvjesnom Agnezom Szabo, kazališnom glumicom; zanimljiva rasprava o dadaizmu.
[6] Za vrijeme mog gradonačelnikovanja bivši intendant HNK darovao mi je Henglov cilindar i štap za šetnju. Cilindar mi je bio premali, pa ga nisam mogao nositi, dok sam štap nekoliko puta “prošetao” osječkom Promenadom. E da, i sam sam u gradskom Perivoju Kralja Tomislava zasadio jednu lipu pokraj Henglove lipe. To je bio moj hommage velikom gradonačelniku s kojim dijelim, manje-više, iste vrijednosti. Konačno, i moj kraj mandata uvelike je bio sličan njegovu kraju. Stari Lenjin bio je u pravu kada je rekao da se treba čuvati “mangupa u vlastitim redovima”!