Srećom, u hrvatskim društvenim znanostima, tema povjerenja u političke, javne i društvene institucije je dobro istražena tema. Posljednje istraživanje, koju su ove godine objavili politolozi Bovan i Baketa, obuhvaća razdoblje od 1999. do 2020., i to u osam vremenskih točaka, te time predstavlja do sada najobuhvatniju studiju na tu temu u Hrvatskoj - naglašava dr. sc. Enes Kulenović, izvanredni profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Ova studija potvrđuje rezultate ranijih istraživanja. Prvo, povjerenje hrvatskih građana u političke i društvene institucije je poprilični nisko - na školskoj skali od 1 do 5 - uglavnom ispod ocjene 3. Najniže ocjene imaju zakonodavna (Sabor) i izvršna vlast (Vlada), sudovi, javna uprava, te, najdramatičnije, političke stranke koje u istraživanjima iz 2018. i 2020. imaju ocjenu manju od dovoljan (2). Najviše povjerenja građani imaju u sigurnosne institucije, vojsku i policiju. Drugo, do znatne erozije povjerenja u političke institucije, posebno u Sabor i Vladu, došlo je 2015. i 2016. godine. U posljednjih šest godina ta niska razina nepovjerenja građana u institucije se pokazala stabilnom.

Koji su glavni razlozi za tako nisko povjerenje građana u temeljne državne i društvene institucije? Koliko je krvac i tranzicija...?

- Inicijalno, navođena su dva glavna razloga: rat i tranzicija. Pretpostavljalo se da se izvanredno stanje rata i nužan period tranzicije prelaza iz jednostranačkog i autokratskog sustava u demokratski sustav ključni "krivci" za spor proces demokratizacije i za neefikasnost države. No, sada je prošlo dovoljno vremena od završetka rata, a i od perioda tranzicije iz jednog sustava u drugi, te "krivce" za tako nisu razinu povjerenja građana u institucije treba potražiti drugdje. Prvo, u Hrvatskoj se uvriježio model klijentelizma i institucionalne korupcije kojim se ono što bi trebalo biti javno - poput državnih resursa, javnih tvrtki, javnih natječaja ili radnih mjesta u različitim javnim institucijama - svojata kao politički "plijen" za pogodovanje onima koji su stranački lojalni ili rodbinski povezani s onima koji su na vlasti. Ta logika se proširila i na društvene institucije koje bi, u demokratskome društvu, trebale biti neovisne od stranačke politike: zapošljavanje sudaca, urednika u javnim medijima, čelnika bolnica, pa čak i ravnatelja osnovnih škola.

Drugo, povezano s prvim, izdvojio bi neefikasnost države. Hrvatska je, u usporedbi s drugim članicama EU-a, poprilično skupa država, ali građani ne dobivaju dobre usluge za uzvrat. Neke važne javne usluge poput obrazovanja stagniraju, a neke poput pravosuđa ili zdravstva su se s vremenom i pogoršale. To nas ne treba čuditi, s obzirom da gore spomenuti klijentelistički model počiva na tri elementa: zapošljavanje u državnim, lokalnim i javnim službama po političkom ili osobnom ključu, a ne po profesionalnoj zasluzi, prenapuhanom zapošljavanju u državnom i javnom sektoru, te izvlačenju javnih resursa za privatne svrhe. Niti jedan od ovih tri elementa nije dobar recept za efikasnu državu.



Što pad povjerenja u neke od institucija i zadržavanja povjerenja u neke druge govori o stabilnosti društva i demokracije općenito?

- Sljedeći politologinju Pippu Norris, možemo govoriti o načelnom povjerenju građana u demokratske institucije i demokratske vrijednosti, te o povjerenju građana u specifične institucije, njihovu efikasnost i usklađenost s tim temeljnim demokratskim vrijednostima. Istraživanje stavova hrvatskih birača koje Fakultet političkih znanosti provodi već dugi niz godina, ukazuje da postoji značajna razlika između, s jedne strane, načelne predanosti građana demokraciji i, s druge strane, njihove ocjene o (ne)uspješnosti postojećih političkih instituciju u realiziranju ideala demokratskoga društva. Hrvatski građani, uz povremene oscilacije, poprilično dosljedno iskazuju podršku demokratskim vrijednostima. Ono što nazivamo autoritarnim tendencijama građana - odbacivanje pluralizma, zazivanje snažnog vođe, opisivanje političkih neistomišljenika kao neprijatelja države, itd. - već duži niz godina gaji oko 15 posto birača. U tom smisli Hrvatska se previše ne razlikuje od drugih članica EU-a. No, ono gdje smo pri dnu ljestvice u usporedbi s drugim državama u EU, jest razina povjerenja u konkretne institucije.

U razdoblju od 1999. do 2020. policija i vojska uživaju najviše povjerenja hrvatskih građana. Povjerenje u Crkvu je, zanimljivo, je u silaznoj putanji u tom razdoblju. Zabrinjavajuće je, naravno, da upravo u one institucije koje bi trebale biti najjači element u ostvarenju i očuvanju demokracije - zakonodavna, izvršna i sudska vlast - građani imaju najmanje povjerenja. Dodatno zabrinjava da se u posljednjih 20 godina ta niska razina povjerenja još i dodatno smanjila.

Znači li to da je Hrvatska politički i društveno nestabilna...?

- Ako govorimo o nestabilnosti kao o opasnosti od eskalacije nasilja ili mobilizacije radikalnih političkih grupacija koje bi pokušale nasilnim putem svrgnuti postojeću vlast, onda je odgovor ne. No, stabilnost koju danas imamo u Hrvatskoj ima visoku cijenu. Prvo, velik dio građana se pasivizirao, prihvaća situaciju takvu kakva jest i svjesno se izuzeo iz procesa demokratskoga odlučivanja. Drugo, znatan dio radno sposobnog stanovništva donio je odluku da jednostavno napusti zemlju i potraži bolji život negdje drugdje.



Koliko na povjerenje/nepovjerenje u institucije utječe i politička retorika, napose ona populističke i demagoške naravi, koja je tako upadljiva kod niza aktera na političkoj sceni...?

- Država u kojoj postoji niska razina povjerenja u institucije je, logično, plodno tlo za populizam. No, populizam, smatram, daje i pogrešnu dijagnozu i pogrešno rješenje problema. Populistička retorika počiva na pretpostavci da živimo u podijeljenome društvu između korumpiranih elita i poštenog naroda. Takvo manihejsko razumijevanja društva daje pojednostavljenu i iskrivljenu sliku. Možda riba smrdi od glave, ali to ne znači da je ostatak ribe čist. Na koncu, klijentelistički model o kojem sam govorio ranije funkcionira samo ako dio građana prihvaća postati "klijentima" i spreman je osigurati biračku podršku onima koji koriste svoju politički moć na način da im pogoduju. Važnije, populistička rješenja su, u srži, nedemokratska jer uključuju duboku polarizaciju i prozivanje onih koji ne podržavaju populističku interpretaciju društva kao izdajnika i prodanih duša. Takva polarizacija vodi kao politici isključivosti i negiranju pluralizma koje je značajka, ali i vrijednost svih slobodnih i demokratskih društava. Konkretnije, u hrvatskom slučaju, čini mi se da su Most i predsjednik Milanović najuspješniji u mobiliziranju podrške dijela birača putem populističke retorike.

Koliko takva retorika produbljuje nepovjerenje građana u političke institucije?

- Pad u povjerenju građana u institucije kojeg sam ranije spomenuo, a koji se dogodio 2015. i 2016. kada se Most profilirao na političkoj sceni upravo to i sugerira. Predsjednik Milanović u velikoj mjeri je posvetio svoj dosadašnji mandat opominjući građane da su glavne političke institucije i politički akteri duboko korumpirani, te da ne zaslužuju njihovo povjerenje. Nažalost, osim tog opetovanog upozorenja, nije ponudio nikakva rješenja, a i zanemario je činjenicu da je kao dugogodišnji lider druge najjače stranke u Hrvatskoj, bivši premijer i sadašnji predsjednik i sam dio one političke elite koja je uvelike pridonijela srozavanju povjerenja građana u političke institucije.



Gledajući širi kontekst, je li povjerenje u institucije trajno narušeno...?

- U politici, kao i u privatnim odnosima, povjerenje je teško zadobiti, a lako izgubiti. Država je nedavno imala priliku povratiti dio povjerenja građana kada smo se suočili s dvije velike krize: globalnom pandemijom i potresom. Inicijalno je Vlada dobro reagirala na pojavu Covida, što su građani i prepoznali, ali veoma brzo su izronile poteškoće koje su odraz šireg problema vođenja države. Ovdje mislim da cijepljenja preko reda putem veza, licemjernih kršenja epidemioloških pravila od samih osoba koja su ta pravila i donijela, neuspjeha Vlade da uvjeri veliki broj građana da se trebaju cijepiti, nekonzistentne primjene propisanih mjera, itd. Sve to rezultiralo da Hrvatska ima jednu od viših razina smrtnosti od Covida u državama EU-a. Još viša razina nesposobnosti vidljiva je u slučaju obnove od potresa gdje broj objekata koji su u zadnje dvije godine obnovljeni od strane države možete izbrojati na prste dvije ruke. Dakle, dvije propuštene prilike. No, ne sasvim neočekivano.

Kako nakon svega vratiti povjerenje u političke institucije?

- Tako da se te institucije pokažu efikasne u svome poslu. Da rade ono za što ih građani i plaćaju. Naravno, dokle god imamo veliki dio građana koje ne želi niti glasati na izborima, te dio građana koji opetovano biraju istu političku opciju da vodi institucije u koje imaju sve manje i manje povjerenja, ne postoji snažan motiv za one koji sjede u tim institucije da promjene kurs i provedenu nužne reforme. Kombinacija klijentelističkih mreža i građanske apatije barem dijelom objašnjava ono što je naizgled nespojivo: izuzetno nisko povjerenje građana u temelje političke institucije i činjenicu da u 32 godine hrvatske države imamo 25 godina istu političku opciju na vlasti. (D.J.)