O sindromu niskog povjerenja u institucije koje je u Hrvatskoj evidentno posljednjih godina, uključujući i posljednje dvije, kroz pandemiju i koronakrizu, a sada i kroz ukrajinski rat, odnosno kroz posljedice koje rat izaziva i na naše društvo kao i na cijelu Europu, za ovotjedni Magazin svoje je komentare iznio ​izv. prof. dr. sc. Ivan Tanta, s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

Što pad povjerenja u neke od institucija i zadržavanja povjerenja u neke druge (ne vjeruje se ili se slabo vjeruje javnoj upravi, sudovima i medijima, a vjeruje se policiji, vojsci i Crkvi, kazuje jedno aktualno istraživanje) govori o stabilnosti društva i demokracije općenito?

- Kada ste malo dijete, roditelji vam obećavaju. Postoje uvjeti pod kojima se neko obećanje daje. Uvjete ste vi dužni ispuniti i ako se procijeni da ste ih ispunili, obećanje se ostvaruje. To bi ukratko bilo ono što smo svi prošli u djetinjstvu. No, nekome roditelji obećavaju, ali unatoč ispunjenim uvjetima, obećanje se ne ostvaruje. Taj i dalje vjeruje u obećanja dok se konačno nakon puno neispunjenih obećanja ne liši nade u ostvarenje i prestane imati povjerenja u vlastite roditelje. Djeca koja više nemaju povjerenja u svoje roditelje uglavnom ih ne poštuju i zaobilaze prepuštajući se koruptivnim radnjama ili odgovaranju na pitanje novog/starog padeža hrvatskoga književnog jezika koji se zove koruptiv, a glasi: kome, koliko?

Je li korupcija ključni čimbenik koji izaziva nepovjerenje u institucije? Koliko pritom plaćamo danak tranziciji...?

- Da nastavim kako sam započeo. Dakle, nakon tridesetak godina obećanja i obmana djeca su odrasla, a korupcija je postala sastavni dio našeg društva. Razlog je, prema mojem mišljenju, u činjenici da smo se u proteklih tridesetak godina bavili svime osim korupcijom. Čak i kada smo završili rat i kada smo se mogli posvetiti reformama, mi smo bili poput školarca koji se sprema učiti, pa manjak želje nadoknađuje pijenjem vode, jer je žedan, mokrenjem, defekacijom, utaživanjem gladi i koječime još. Gubitak povjerenja u neke institucije sustava vidljiv je iz svemira. Najčešće prema onima s kojima imamo iskustva. One kojima vjerujemo, činimo to zbog toga što spram njih nemamo loših iskustava. Konačno to nije stvar tranzicije, jer Litva, Estonija i Latvija su 70 godina bile u sklopu SSSR-a, pa sada imaju najnižu stopu korupcije i najviše stope razvoja kako društva, tako i ostaloga, riječ je o upravljačima koji nisu željni, a bome i kadri učiniti promjene. Napraviti korjenitu reformu, očistiti sustav, znači dovesti u pitanje vlastitu sudbinu, a s njom se nitko ne igra!

Koliko sve izraženijem nepovjerenju u institucije pridonose i mediji na svoj način? Medijska komunikacija prepuna je crnila, negativizma, potenciraju se skandali i afere... koliko to sve dodatno narušava povjerenje? Naravno, pitanje je i koliko je narušeno povjerenje u same medije?

- Mediji su na tržištu i prodaju svoj sadržaj. Usporedite što naši ljudi čitaju, gledaju ili slušaju. Gledajući društvene mreže, najčitaniji su tekstovi o svjetskom nogometnom prvenstvu, slijede ih pojmovi poput Ukrajinci pa potom matura. Mediji nude sadržaje koji su naplativi. Krleža je divan, ali nije komercijalan, dok se danas sve svelo na zaradu. Istina tu ne igra ulogu. Osim toga, tko osim rijetkih želi čitati i poimati tekst kontekstno. Tekst u suvremenim medijima mora biti crno-bijeli. Seks, droga, crna kronika, huliganizam, cajke... to se prodaje. Ana Karenjina uostalom i dalje može na kolodvoru kod nas čekati vlak i ostarjeti. Nije u trendu, možda bi bila da se baci pod nešto drugo. Mediji su, ne zaboravite to, zrcalo društva. Siromašno, neuko i nerazvijeno društvo ima i takve medije. Danas u našoj zemlji nema respektabilnog političkog medija. I nisu uvijek mediji krivi kada najave veliku aferu s nekoliko zvučnih imena koji nakon mjesec dana zatvora iziđu na slobodu, da ih onda nakon godina parničenja oslobode svake odgovornosti. Tresla se brda, rodio se miš. Nisu krivi mediji, nego roditelji koji nisu ispunjavali obećanja!

Koliko na povjerenje/nepovjerenje u institucije utječe i politička scena pojedine zemlje, uključujući i Hrvatsku?

- Naša je politička scena dostojna Oscara. Mi imamo sjajne političare. Stručne i nezavisne institucije sustava. Oni su svi naprosto toliko dobri da graniče sa savršenstvom. Loši smo mi. Mi koji sumnjamo, grintamo, mi koji nemamo strpljenja, mi koji čekamo ispunjenje obećanja. Mi smo krivi jer ne vidimo kako nam je zapravo sjajno!

Kad smo kod politike i političara, koliko nesuvisla retorika pojedinih aktera dodatno stvara negativno ozračje, odnosno dodatno narušava povjerenje u institucije...?

- Prije bih rekao da nam nedostaje odgovornosti zbog nečinjenja! Retorika se spušta sve više u podrum, odnosno u krčmu. Nedostaje još samo da netko razbije žarulju.

Kad se uzme sve u obzir, je li povjerenje u institucije trajno narušeno, i kako je zapravo moguće vratiti povjerenje?

- Ne možete državu resetirati. To nije kompjutor. Država je poput stabla. Održavate li stablo, ono će rasti, i njegove će grane biti čvrste. Ako zanemarujete potrebe stabla, pa neke grane puknu, a neke krivo izrastu, morat ćete uzeti pilu u ruke. Da bi stablo bilo zdravo, treba zasukati rukave, a ne uvjeravati ga i obećavati mu! (D.J.)