Nepovjerenje se razvija iz konkretnih događaja, nepravde, koji stvaraju sliku i priliku sustava - kaže Denis Avdagić, politički analitičar iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:
- Vjerojatno nema boljih primjera od suđenja Sanaderu. Izdvojimo samo ona vezana uz energetiku. U slučaju HEP-Dioki, Sanader i Robert Ježić bili su suoptuženici, treći Ivan Mravak tijekom suđenja je preminuo, od optuženika postao svjedok, a dio slučaja odlazi u zastaru - Ježić i Sanader oslobođeni. U slučaju INA-MOL Ježić je svjedok protiv Sanadera, a ključno je pet milijuna eura kojih nema i nema.
Kako očekivati pravdu, imati povjerenje u pravosuđe ako na najzvučnijim slučajevima gledamo travestiju od procesa. Ako netko od 2012. obećava predati državi pet milijuna inkriminirajućih eura, pa i dalje ništa. Je li to pravda i kako vjerovati takvom sustavu, kad to naš prosječni građanin pogleda iz svoje perspektive, svjestan kako takav novac neće za života s obitelji uprihoditi. Kako onda izbjeći nepovjerenje, može li se uopće vjerovati, primjerice, pravosuđu...?
Neki konkretni slučajevi dodatno devalviraju povjerenje građana, poput nekih primjera iz Zagreba... Vaš komentar?
- Kad smo kod toga, primjer Zagreba i politike vrlo je znakovit. Predalo se povjerenje aktivistima, građani su htjeli promjene, i onda gledate kako se imenuje član uprave gradskog holdinga koji vozi električni automobil Teslu, za što prima mjesečno dodatak veći od 8000 kuna, kojih dobar dio građana sanja kao plaću, da ne kažemo kako je Tesla nedostižan većini sugrađana kojima za to vrijeme stiže nova, skuplja naplata otpada. Za zbrinjavanja tog otpada podižu se i kaznene prijave, poslovi se lome na manje dijelove zbog javne nabave... Zagrabili smo površinu primjera. Nisu svi isti, nije svugdje tako, ali, nažalost, to sve traje i događa se i dalje. S jedne strane netko se neodgovorno ponaša s milijunima ili tisućama, a s druge građani to moraju pedantno financirati. Nepravda ne može rezultirati drugim nego gubitkom povjerenja.
Koji su uzroci nepovjerenja u institucije, je li problem u nezrelosti (nezavršenosti) demokratskih procesa, odnosno društva kao takvoga, ako ih gledamo kroz, recimo, tranzicijske probleme u bliskoj prošlosti...?
- Ne bih sve bacio na tranziciju, brojne probleme baštinimo od bivšeg sustava. Nažalost, desetljeća su prošla i nismo ih popravili. Problemi nisu nepoznanica. Kao društvo jako smo kritični, to bi trebalo biti zdravo, no najčešće je tako da obojeno kritiziramo, navijamo. Srušena i iscrpljena Petrinja pod vodstvom gradonačelnice Magdalene Komes sagradi novi vrtić u pet mjeseci, nije zanimljivo, a to bi bila pozitivna vijest i za veliki Zagreb. No zato se danima po medijima provlači je li novi ministar gospodarstva tražio da ga se potpisuje punom titulom. Ova zemlja zna slaviti sportske uspjehe, ali u svemu drugomu teško priznamo sposobnost.
Koliko i sami mediji "doprinose" stvaranju ozračja nepovjerenja u institucije...?
- Problem medija je posebno specifičan, jer ako se izbjegavaju pozitivne vijesti, mediji direktno sudjeluju u narušavanju povjerenja. Stječe se dojam, ako se ne kritizira - onda se i ne radi. To rezultira sumornom i nepoticajnom atmosferom. To građane udaljuje od politike, odbija, a politika gubi interes djelovanja. Možemo li to nazvati nezrelošću? Da, apsolutno! Odgovornost kreće od svakoga od nas. Može novinar izbjeći spomenuti novi vrtić u Petrinji, ali ne smije se izložiti nemaru pa optužiti taj grad kako plaća savjetnike, što se demantira, jer su volonteri, no šteta je počinjena.
Uz nebrojene afere vezane uz pravosuđe, pregršt negativnosti, konstantne kritike, izbjegavanja pozitivnih događaja, na kraju ne treba čuditi što od povjerenja ne ostane previše, osim u sigurnosni sustav, jer ako i u njega nema, slijedi anarhija. Sve to prati općeniti gubitak vjere i nade, pa slabi i povjerenje vjerskim institucijama, kao jednom od posljednjih utočišta.
Koliko su u svemu tome odgovorni politika i političari? Tu sad možemo spomenuti Milanovićevu retoriku kao i retoriku nekih drugih aktera s političke scene čiji populistički i demagoški istupi također narušavaju povjerenje u institucije, napose Vladu, ali i institucije poput Ustavnog suda, DORH-a...?
- Naši politički akteri ključni su kreatori javnog mnijenja. Nažalost, i najgori u pogledu isticanja negativnosti. Kritičnost ne smije biti sama sebi cilj, a to je tako na našoj političkoj sceni. Nedostaje nam konstruktivnog dijaloga, dokazivanja sposobnosti. Najviše nam nedostaje uputiti pohvale, reći bravo, odlično, onomu drugom, pa i protivniku. Uloga Predsjednika RH ne bi trebala biti da predvodi oporbu, a borba vlasti i oporbe nije u tomu da jedni iznose samo pozitivno, a drugi negativno. Oporba se treba dokazati, a kritiku koristiti u funkciji utjecanja na sustav.
Kad se uzme sve u obzir, što činiti da se vrati povjerenje u institucije?
- Dug put je pred nama, sve će se mijenjati s vremenom, ali to je ono što gube generacije koje žive danas i koje zbog svega odlaze iz Hrvatske sutra. Akceptirajmo pozitivne stvari i pomake, negativnosti kritizirajmo s ciljem promjene. Ne po onome - loše je i loše, nego ako je loše, kako napraviti bolje. Konstruktivno i odgovorno, a kako drukčije.
(D.J.) Darko Jerković