Pad povjerenja u institucije globalni je fenomen i nije prisutan samo u Hrvatskoj. Dio struke smatra da do njega dovode brze tehnološke promjene i sve veće raslojavanja građana na one koji se s tehnologijom znaju nositi i na one koji se zbog rasta tehnologije osjećaju isključeno - kaže dr. sc. Darijo Čerepinko, politički analitičar i docent na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, te dodaje:

- Tehnološki skokovi donose nove probleme na koje nemamo odgovor unutar postojećih institucija. Također, povezanost svih sa svima dovodi i do globalnih problema koje možemo riješiti smo globalno, a za takvo što tek nemamo ni institucije ni volje za njihovim rješavanjem. Tehnološke promjene u medijskom prostoru obezvrijedile su važnost činjenica pa nepovjerenje raste i s te strane. Čini se kao da nema čvrstog uporišta za koje se ljudi mogu uhvatiti i sve je vrlo relativno. Nacije s dužom demokratskom tradicijom, manjim društvenim i ekonomskim nejednakostima, čini se, nešto bolje odolijevaju padu povjerenja, ali i kod njih se primjećuju isti, iako nešto sporiji trendovi.

Razvijenost demokracije i povjerenje/nepovjerenje u institucije također je tema o kojoj treba povesti računa. Možemo li govoriti i o problemima po tom pitanju koji korijene vuku iz vremena tranzicijskog bespuća početkom devedesetih i kasnije...?

- Po nizu pokazatelja Hrvatska je nedovršena demokracija u kojoj grane vlasti nisu neovisne jedna o drugoj i ne obavljaju svoje temeljne funkcije. Prije svega govorim o problemima koje za funkcioniranje institucija predstavlja kriminalno loše pravosuđe. Ako nema pravne sigurnosti prije svega, onda sustavi ne mogu funkcionirati. Ako nema principa po kojima se ponašamo, onda je više-manje sve dopušteno, onda svatko gleda u najvećoj mjeri sebe. Nije to ništa novo kad je riječ o ovim prostorima. Međutim, uspostava državnosti i tranzicija u demokraciju i tržišni kapitalizam podigle su očekivanja građana vrlo visoko. Te su nade, zbog niza grešaka počinjenih u prvim godinama samostalne Hrvatske, iznevjerene; prva prava promjena vlasti na izborima 2000. godine nije uspjela puno toga promijeniti i nakon nekoliko izbornih ciklusa dobar dio građana ne vjeruje da su promjene moguće. Činjenica da građani najviše povjerenja imaju u autoritativne sustave govori nešto i o našem poimanju demokracije i društvenim vrijednostima. Možda za punu, pravu demokraciju još nismo dovoljno spremni.

Koliko su za potkapanje povjerenja u institucije odgovorni i pojedini političari na visokim funkcijama, primjerice predsjednik Milanović, ali i neki od oporbenih čelnika...?

- Svaka javna osoba, posebno ona na političkoj poziciji, ima odgovornost prema instituciji koju predstavlja i odgovornost za svaku izgovorenu riječ. Većina domaćih političara, uključujući čelne ljude države, to ponekad zaboravi, s tim da neki to zaboravljaju češće. Predsjednik Milanović, nažalost, komunikaciju Predsjednika sveo je na birtijašku razinu, a teme koje otvara na taj način još brže i zatvori jer nakon njegovih istupa konstruktivan dijalog gotovo da i nije moguć. Slično komuniciraju i neki oporbeni političari, ali njihova je odgovornost manja jer nemaju poluge vlasti. Ipak, sve te političare birali su građani i dok ih ne kazne na izborima, oni nemaju razloga da se ponašaju drukčije. A za sada se čini kako građani Hrvatske nikoga ne kažnjavaju na izborima, bez obzira na to kako upravljali državom.

Koliko su za takvo stanje krivi i sami građani? Može li se uopće vratiti izgubljeno povjerenje u institucije i što po tom pitanje valja činiti...?

- Najveća krivnja leži na građanima Hrvatske koji ili ne izlaze na izbore ili bez obzira na sve uvijek glasaju za iste političke opcije. Takvim političkim ponašanjem teško ćemo popraviti situaciju u kojoj se nalazimo. Uz to, građane treba odgajati za demokratske procese. Potrebno je čim prije uvesti građanski odgoj, poticati kritičko razmišljanje i sudjelovanje u procesima donošenja odluka. Mislim da se jedino na taj način može vratiti ili izgraditi povjerenje u institucije države. Naravno, već sad bi trebalo razmišljati i o novim institucijama, bilo nacionalnima, bilo nadnacionalnima, koje će se moći uhvatiti u koštac s globalnim problemima kojih će biti sve više i više. (D.J.)