Povjerenje u institucije pojam je koji se vrlo često upotrebljava u javnom prostoru. Pojam je višedimenzionalan i uključuje istovremeno dojam o podršci, pozitivnom stavu, identifikaciji i ugledu u odnosu građana prema političkim akterima i institucijama - kaže dr. sc. Davorka Budimir, autorica knjiga Politička elita u Hrvatskoj 1990. - 2000. i Politička elita u Hrvatskoj 1986. - 1990., predsjednica TIH-a, te u nastavku svoga komentara za Magazin piše:

- Političke institucije stalno su izložene testu legitimnosti, odnosno propitivanju načina funkcioniranja i učinkovitosti. Što građani imaju više povjerenja u institucije, spremniji su prihvatiti veći rizik, tolerirati i nepopularne poteze tijela javne vlasti i slično. S druge strane, kultura nepovjerenja predstavlja sumnju građana u djelotvornost političkih aktera i institucija. Tamo gdje nema povjerenja potiče se pasivnost građana, uništava se socijalni kapital, potiču se stereotipi i općenito je prisutno stagniranje na svim razinama. Vrlo su česta istraživanja o razini povjerenja u tijela javne vlasti, a posebno komparativne analize koje uspoređuju razine upravljanja te pojedine sektore. Npr. Eurobarometar o korupciji (Istraživanje o razini korupcije u državama članicama EU-a provedeno od Europske komisije na 28.000 građana EU-a), objavljen u lipnju 2020. godine, pokazao je da čak 97 % hrvatskih građana ima dojam da se korupcija povećala u odnosu na prethodna razdoblja. Isto tako da hrvatski građani nemaju povjerenja u političke stranke i političare.



- Tranzicijsko razdoblje i promjena iz komunističkog sustava za mnoge države bio je put u veliko razočaranje i gubitak povjerenja građana u sustav upravljanja. Radilo se o jednom nedovršenom procesu koji je pokazao da demokratski sustav nije idealan sustav upravljanja. S jedne strane garantira izborni proces, ali s druge pokazuje nezrelost političkih aktera da kroz političke stranke regrutiraju političare koji imaju objektivne kapacitete za upravljanje. Što se Hrvatske tiče, vrijeme nam pokazuje da dužina demokratskog sustava ne proizvodi veću razinu povjerenja građana prema političkom vodstvu. Stvara se dojam svakodnevnog sve većeg razočaranja, da oni koji upravljaju nemaju strategiju ni sinergijski učinak da bismo već danas kao građani bili zadovoljniji, pozitivniji s vjerom da vlast zna rezultate poteza koje povlači. Razočaranje i strah proizveli su građane koji danas više ne vjeruju čak ni krugu najbližih suradnika, prijatelja i obitelji. Nepovjerenje u vlast je uzrok, ali i posljedica iseljavanja iz Hrvatske. Oni koji imaju moć odlučivanja to ne vide i zato imamo nedostatak političke volje za bilo kavom društvenom promjenom.



- I pandemija i ukrajinski rat promijenili su prioritete i u fokus javnosti stavili posve nove teme. Kao pojedinci i kao društvo za takve promjene nismo bili spremni ne samo mi u Hrvatskoj već gotovo nitko u svijetu. Pandemija je pokazala što znači zdravlje, sloboda kretanja, ali i organiziranost zdravstvenog sustava. Ukrajinski rat osjeća svaki građanin Hrvatske jer je kriza burzovnih roba i energenata generirala inflaciju i poskupljenja koja lančano smanjuju kvalitetu života i osiguravanje osnovnih životnih potreba. Građanima najviše smeta nepravda, a ona proizlazi iz toga da pravila vrijede selektivno - za svakoga različito u istim ili sličnim situacijama. Građani počinju sumnjati sami u sebe i takve lančane reakcije mogu prekinuti samo oni koji političkom voljom imaju moć napraviti zaokret. To se do danas nije dogodilo i sigurna sam da ni jedna sadašnja politička opcija to neće učiniti jer joj stanje kontroliranog kaosa odgovara.



- Nema povjerenja bez odgovornosti. Dosadašnje iskustvo nas uči da tu razinu nismo dostigli. Od političara, posebno od onih na najvišim razinama, imamo pravo tražiti više - da budu pozitivan primjer pristojne i argumentirane komunikacije. Nije problem što postoje različiti stavovi o nekoj situaciji, već to što se rječnik ulice preselio u javnu komunikaciju i što se tolerira. Problemi i situacije rješavaju se dogovorima u kojima nema pobjednika, jer u javim poslovima nije moguće istovremeno zadovoljiti sve strane. Privatne želje trebalo bi ostaviti dalje od javnih poslova.

- Hrvatska treba lidera koji će znati kako iskoristiti potencijal koji imamo kroz teritorij, okružje i ljude koji ovdje žive. Onoga tko će istovremeno znati govoriti i znati slušati. Koji će biti lider kojeg treba slijediti zbog pozitivnih temeljnih vrijednosti velikog rada, odgovornosti i poštenja. Onoga koji će istovremeno imati strast, osjećaj odgovornosti i mjeru. Ne mislim da to mora biti pojedinac, ali nekoliko njih u timu dovoljno je da građani instinktivno i u vlastitim životima počinju osjećati promjenu, zadovoljstvo i ponos. Hrvatskim građanima u ovom trenutku potrebna je pomoć da se izvuku iz ove situacije u koju su se doveli jer su vjerovali da je moguć život bez odgovornosti i rada. Vrijeme pokazuje da nije moguće živjeti na tuđim interesima, globalnim izazovima i odlaganju rješavanja vlastitih problema i uzroka ovakvom stanju. Onda kada ćemo se početi baviti uzrocima problema, vratit ćemo povjerenje.

Piše: DR. SC. DAVORKA BUDIMIR Predsjednica Transparency International Hrvatska (TIH)