Vezano uz ovotjednu temu Magazina, sagledanu s različitih aspekata, razgovarali smo s doc. dr. sc. Lidijom Dujić s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Na opasku da se među biblijskih sedam smrtnih grijeha izrijekom ne spominje laganje, dr. sc. Dujić kaže:

- Bez namjere da se upuštam u bilo kakve teološke interpretacije, moram ipak najprije proširiti tu primjedbu - zaista, laganje se ne spominje među sedam smrtnih grijeha, ali se zato nalazi među Deset Božjih zapovijedi. Zanimljivo je pritom primijetiti da u katoličkom katekizmu osma zapovijed glasi "Ne reci lažna svjedočanstva", a u drugim crkvama nalazimo i drukčiji raspored te zapovijedi i inačice s objektom "na/protiv bližnjega svojega". Nije teško zaključiti da laž pretpostavlja komunikaciju. Odmaknemo li se od kategorija grijeha i zapovijedi, možemo to ilustrirati u širokom rasponu od Wittgensteina, koji piše da jezik "nije odjeća, nego maska misli", do Mr. Spocka, koji (navodno) tvrdi: "Nije laž zadržati istinu za sebe."

O laži je, među ostalima, zborio i pisao i Platon, koji navodi pojam "plemenita laž". Je li ta Platonova ideja izdržala test vremena?

- Platonova paternalistička ideja "plemenite laži", koja (treba naglasiti!) isključuje koristoljublje, očito je izdržala test vremena jer je, uz medije, politika (p)ostala povlašteno područje laži - dok se mediji utapaju u alternativnim činjenicama i lažnim vijestima, politika se i dalje bavi održavanjem mitova o "naciji-naraciji"; očito, manje "plemenito". Uz filozofiju/psihologiju/lingvistiku laži, i u svakodnevnom životu između bijelih i crnih laži računamo na "50 nijansi sive" - takvo relativiziranje ne vrijedi baš za druge grijehe i zapovijedi… Zanimljivo je pratiti sinergijski efekt medija i politike, primjerice, u eksploatiraju Pinokija kao metafore, odnosno njegova nosa - istodobno za logički paradoks i za mjernu jedinicu političke laži, koja je kod Trumpa iznosila prosječno 6,5 laži dnevno. Vratimo li se filozofima, Žižekov odgovor (ako se dobro sjećam) glasio bi da je riječ o "neuspjehu funkcije oca" u kasnom kapitalizmu.

Može li se govoriti i o nekim olakotnim okolnostima kad su laž i laganje u pitanju ("tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen")? Malo laži u životu ne škodi, rekli bi cinici...

- Pokušat ću ponuditi odgovor iz svoga primarnog znanstvenog polja - filologije! Izdvojila bih, naime, nekoliko primjera iz hrvatske književnosti namijenjenih različitim vrstama čitatelja koji zorno pokazuju i različitu percepciju laži/laganja. Prvi je primjer, vjerujem, mnogima poznat roman (i televizijska serija) "Lažeš, Melita" Ivana Kušana, u kojemu naslovna junakinja ima toliko bujnu maštu da zaboravlja ili previđa "granicu" između fikcije i fakcije. Drugim riječima, mašta je poželjna sve dok ne intervenira u konkretnu stvarnost, jer tada lako postaje laž, pa je treba i sankcionirati. Kako je riječ o dječjem romanu koji podrazumijeva i pedagoški diktat, rješenje je u tome da se laž - uprizoruje! Kada vidi što njezin jezik može učiniti, djevojčica bi trebala biti "izliječena".

Drugi je primjer najpopularnija knjiga Julijane Matanović "Zašto sam vam lagala", koja na retoričko pitanje u naslovu odgovara, recimo, "oklijevanjem" u definiranju žanra. S obzirom na to da je nedvojbeno u pitanju autobiografski materijal, interes čitatelj(ic)a usmjeren je uglavnom na otkrivanje (ne)kompatibilnosti između javne i privatne osobe autorice. No u postmodernističkom kontekstu "prava na vlastitu priču" postaje zapravo svejedno je li tekst autobiografska fikcija ili fiktivna autobiografija - prema nekim blogovima, čak i "nova (hrvatska) književna laž" - jer se njime plasira protejski karakter istine; ili laži, svejedno.

Treći je primjer alegorijska distopija Ludwiga Bauera "Muškarac u žutom kaputu", koja se otvara intervjuom junaka "zažućenog" već u naslovu s površnom televizijskom novinarkom kakvu bi izabrao i Woody Allen, a u kojemu sasvim "spontano i neposredno" treba reći nešto o laganju u svakodnevnom životu. Teza da je laganje u biti komunikacije najprije doslovno ilustrira medij u kojemu nastaje, a potom se razlila preko cijele civilizacije koja počiva na jeziku - time, opet i na laganju! To što mu društvo ne nalazi adekvatne etičke korektive, potiče ga da se u globalnom "zažućivanju" ponaša kao moguća/alternativna istina, na kojoj će se onda, primjerice, usred Europe zametnuti i neka nova država Karpatija Libera - nekako baš na prostoru današnje Ukrajine… Podsjetit ću još da je roman objavljen 2018. i da se bavi posljedicama antielektroničke revolucije izazvane epidemijom alergijâ na zračenja elektroničkih uređaja i naplavine gluposti koje su potpuno zatrpale elektronički medijski prostor; ili, sukladno sa žanrom - projekcijom budućnosti čije posljedice već živimo.      

Ukupno uzevši, koliko se danas laž etablirala kao društveno obilježje (fenomen) našeg vremena, trećeg desetljeća 21., digitalnog i globalno umreženog, stoljeća?

- Bojim se da smo zahvaljujući visokom stupnju medijalizacije stvarnosti skloni vjerovati kako smo u koječemu nadmašili prethodna vremena, odnosno - previdjeti da su različiti fenomeni zapravo samo vidljiviji, ili dostupniji, nego što su to prije bili. Evo recentnog primjera - kolega Sead Alić priprema u lipnju znanstveni simpozij "Sulejmanpašićeva kritika žurnalizma iz 1936. godine", koji polazi od knjige bečkog studenta objavljene u Zagrebu koju i danas možemo čitati kao "uznemirujuće aktualnu" kritiku novinarstva. Referirajući se na Kanta i Karla Krausa, autor precizno artikulira neuralgična mjesta koja prepoznajemo i u današnjim medijima - piše o lažnim vijestima, kaotičnoj narativnosti koja podilazi čitateljskoj gladi, nepismenim stvorenjima koja kod nas pišu (za) novine, kolumnistima književnicima koji prosjače slavu, filmu i nogometu koji otimaju prostor drugim sadržajima, imperativu profita i senzacionalizma…

Zadržat ću se tek na fenomenu lažnih vijesti, jer Sulejmanpašić pod tom sintagmom podrazumijeva široku praksu novinarskog neprofesionalizma, od anonimnih izvora i političkih pokrovitelja do frazeologije - upozoravajući posebno na razornu moć novinarstva nad jezikom, jer ono “kvari, truje i mrcvari svaki jezik kojim gospodari”. Ukratko, teško se ne složiti s njegovom tezom da je upravo jezik taj koji može omogućiti, ali i onemogućiti lažnu vijest. (D.J.)