Magazin
DRUŠTVENE ANOMALIJE

Lidija Dujić: Platonova ideja “plemenite laži” izdržala je test vremena
Objavljeno 28. svibnja, 2022.

Vezano uz ovotjednu temu Magazina, sagledanu s različitih aspekata, razgovarali smo s doc. dr. sc. Lidijom Dujić s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Na opasku da se među biblijskih sedam smrtnih grijeha izrijekom ne spominje laganje, dr. sc. Dujić kaže:


- Bez namjere da se upuštam u bilo kakve teološke interpretacije, moram ipak najprije proširiti tu primjedbu - zaista, laganje se ne spominje među sedam smrtnih grijeha, ali se zato nalazi među Deset Božjih zapovijedi. Zanimljivo je pritom primijetiti da u katoličkom katekizmu osma zapovijed glasi "Ne reci lažna svjedočanstva", a u drugim crkvama nalazimo i drukčiji raspored te zapovijedi i inačice s objektom "na/protiv bližnjega svojega". Nije teško zaključiti da laž pretpostavlja komunikaciju. Odmaknemo li se od kategorija grijeha i zapovijedi, možemo to ilustrirati u širokom rasponu od Wittgensteina, koji piše da jezik "nije odjeća, nego maska misli", do Mr. Spocka, koji (navodno) tvrdi: "Nije laž zadržati istinu za sebe."

O laži je, među ostalima, zborio i pisao i Platon, koji navodi pojam "plemenita laž". Je li ta Platonova ideja izdržala test vremena?

- Platonova paternalistička ideja "plemenite laži", koja (treba naglasiti!) isključuje koristoljublje, očito je izdržala test vremena jer je, uz medije, politika (p)ostala povlašteno područje laži - dok se mediji utapaju u alternativnim činjenicama i lažnim vijestima, politika se i dalje bavi održavanjem mitova o "naciji-naraciji"; očito, manje "plemenito". Uz filozofiju/psihologiju/lingvistiku laži, i u svakodnevnom životu između bijelih i crnih laži računamo na "50 nijansi sive" - takvo relativiziranje ne vrijedi baš za druge grijehe i zapovijedi… Zanimljivo je pratiti sinergijski efekt medija i politike, primjerice, u eksploatiraju Pinokija kao metafore, odnosno njegova nosa - istodobno za logički paradoks i za mjernu jedinicu političke laži, koja je kod Trumpa iznosila prosječno 6,5 laži dnevno. Vratimo li se filozofima, Žižekov odgovor (ako se dobro sjećam) glasio bi da je riječ o "neuspjehu funkcije oca" u kasnom kapitalizmu.

Može li se govoriti i o nekim olakotnim okolnostima kad su laž i laganje u pitanju ("tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen")? Malo laži u životu ne škodi, rekli bi cinici...

- Pokušat ću ponuditi odgovor iz svoga primarnog znanstvenog polja - filologije! Izdvojila bih, naime, nekoliko primjera iz hrvatske književnosti namijenjenih različitim vrstama čitatelja koji zorno pokazuju i različitu percepciju laži/laganja. Prvi je primjer, vjerujem, mnogima poznat roman (i televizijska serija) "Lažeš, Melita" Ivana Kušana, u kojemu naslovna junakinja ima toliko bujnu maštu da zaboravlja ili previđa "granicu" između fikcije i fakcije. Drugim riječima, mašta je poželjna sve dok ne intervenira u konkretnu stvarnost, jer tada lako postaje laž, pa je treba i sankcionirati. Kako je riječ o dječjem romanu koji podrazumijeva i pedagoški diktat, rješenje je u tome da se laž - uprizoruje! Kada vidi što njezin jezik može učiniti, djevojčica bi trebala biti "izliječena".

Drugi je primjer najpopularnija knjiga Julijane Matanović "Zašto sam vam lagala", koja na retoričko pitanje u naslovu odgovara, recimo, "oklijevanjem" u definiranju žanra. S obzirom na to da je nedvojbeno u pitanju autobiografski materijal, interes čitatelj(ic)a usmjeren je uglavnom na otkrivanje (ne)kompatibilnosti između javne i privatne osobe autorice. No u postmodernističkom kontekstu "prava na vlastitu priču" postaje zapravo svejedno je li tekst autobiografska fikcija ili fiktivna autobiografija - prema nekim blogovima, čak i "nova (hrvatska) književna laž" - jer se njime plasira protejski karakter istine; ili laži, svejedno.

Treći je primjer alegorijska distopija Ludwiga Bauera "Muškarac u žutom kaputu", koja se otvara intervjuom junaka "zažućenog" već u naslovu s površnom televizijskom novinarkom kakvu bi izabrao i Woody Allen, a u kojemu sasvim "spontano i neposredno" treba reći nešto o laganju u svakodnevnom životu. Teza da je laganje u biti komunikacije najprije doslovno ilustrira medij u kojemu nastaje, a potom se razlila preko cijele civilizacije koja počiva na jeziku - time, opet i na laganju! To što mu društvo ne nalazi adekvatne etičke korektive, potiče ga da se u globalnom "zažućivanju" ponaša kao moguća/alternativna istina, na kojoj će se onda, primjerice, usred Europe zametnuti i neka nova država Karpatija Libera - nekako baš na prostoru današnje Ukrajine… Podsjetit ću još da je roman objavljen 2018. i da se bavi posljedicama antielektroničke revolucije izazvane epidemijom alergijâ na zračenja elektroničkih uređaja i naplavine gluposti koje su potpuno zatrpale elektronički medijski prostor; ili, sukladno sa žanrom - projekcijom budućnosti čije posljedice već živimo.      

Ukupno uzevši, koliko se danas laž etablirala kao društveno obilježje (fenomen) našeg vremena, trećeg desetljeća 21., digitalnog i globalno umreženog, stoljeća?

- Bojim se da smo zahvaljujući visokom stupnju medijalizacije stvarnosti skloni vjerovati kako smo u koječemu nadmašili prethodna vremena, odnosno - previdjeti da su različiti fenomeni zapravo samo vidljiviji, ili dostupniji, nego što su to prije bili. Evo recentnog primjera - kolega Sead Alić priprema u lipnju znanstveni simpozij "Sulejmanpašićeva kritika žurnalizma iz 1936. godine", koji polazi od knjige bečkog studenta objavljene u Zagrebu koju i danas možemo čitati kao "uznemirujuće aktualnu" kritiku novinarstva. Referirajući se na Kanta i Karla Krausa, autor precizno artikulira neuralgična mjesta koja prepoznajemo i u današnjim medijima - piše o lažnim vijestima, kaotičnoj narativnosti koja podilazi čitateljskoj gladi, nepismenim stvorenjima koja kod nas pišu (za) novine, kolumnistima književnicima koji prosjače slavu, filmu i nogometu koji otimaju prostor drugim sadržajima, imperativu profita i senzacionalizma…

Zadržat ću se tek na fenomenu lažnih vijesti, jer Sulejmanpašić pod tom sintagmom podrazumijeva široku praksu novinarskog neprofesionalizma, od anonimnih izvora i političkih pokrovitelja do frazeologije - upozoravajući posebno na razornu moć novinarstva nad jezikom, jer ono “kvari, truje i mrcvari svaki jezik kojim gospodari”. Ukratko, teško se ne složiti s njegovom tezom da je upravo jezik taj koji može omogućiti, ali i onemogućiti lažnu vijest. (D.J.)
MIRJANA KRIZMANIĆ: Lažemo zbog mnoštva razloga...
 
Ugledna hrvatska psihologinja prof. dr. sc. Mirjana Krizmanić prošle je godine u 86. godini života objavila knjigu ”Laži naše svakidašnje: Zašto i kako lažemo” (V.B.Z.). U jednom od intervjua za medije, prof. Krizmanić između osalog kaže: “Nemoguće je uopće nabrojati sve razloge i povode zbog kojih najčešće lažemo jer se to razlikuje kako od osobe do osobe, tako i od situacije do situacije. Općenito možemo reći da lažemo ili da bismo sebe (ili neku nama dragu osobu) zaštitili od nečeg ili da bismo obmanuli nekog i naveli ga da se ponaša onako kako to nama najviše odgovara. Drugim riječima: lažemo zbog mnoštva razloga koji se mijenjaju od situacije i od odnosa do odnosa u kojima se nalazimo. Kod laganja se dakle radi ili o zaštiti samog sebe ili vlastitih vrijednosti ili o stvaranju mogućnosti da se okoristimo nekom situacijom ili povjerenjem koje nam netko ukazuje. Laž tako može (pojednostavljeno rečeno) biti u funkciji zaštite same osobe koja laže ili njezinom zadobivanju neke koristi ili prednosti u odnosima s drugim ljudima, a koju bez te laži, vjeruje ta osoba, da ne bi bila u stanju ostvariti”, mišljenja je psihologinja. Dodaje i da mnogi katkad sami sebe uvjere u nužnost laži: “Da, laži su katkada nužne, iako je pitanje u kojoj mjeri pojedinac može točno procijeniti njihovu opravdanost. Osoba koja se koristi lažima smatra da bi joj istina mogla neopravdano naštetiti ili da se nekom istinom npr. o samome sebi ne bi mogla nositi. Često sami sebe uvjerimo da bez neke laži nismo mogli nešto ostvariti ili zaštititi nekoga od nečeg iako to i ne mora biti točno. Takozvane bijele laži dobronamjerna su iskrivljavanja istine kojima nastojimo zaštititi nekog od neke opasnosti ili npr. neopravdane kazne. Sam naziv proizlazi iz dobre namjere zbog koje se te laži koriste, a koja se najčešće odnosi na zaštitu neke osobe”. (E.K./TP)

Možda ste propustili...

INTERVJU: JOSIP CVENIĆ, O SVOJOJ NOVOJ KNJIZI...

Maglovita vremena

S INOM NA KAVI: DRUGA STRANA KNJIŽEVNOSTI

Svatko je svjedok svoga vremena

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR I KOMENTATOR S KRKA

Kad je povjerenje jednom izgubljeno, vrlo ga je teško vratiti

2

NEPOVJERENJE U INSTITUCIJE (I)

Državu ne drže laži,
nego povjerenje u sustav

3

IZV. PROF. DR. SC. ENES KULENOVIĆ, FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU

Velik dio građana se pasivizirao, prihvaća situaciju kakva jest