Moje razmišljanje je možda više na tragu političke teoretičarke 20. stoljeća Hannah Arendt, koja je u eseju "Istina i politika", objavljenom 1967., napisala kako je sloboda mišljenja farsa ako građanima nije zajamčena činjenična informacija i ako nije jasno što su činjenice - započinje svoj osvrt dr. sc. Iva Nenadić, asistentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za ovotjedni Magazin piše:

- U informacijskom okruženju u kojemu živimo, pogotovo posljednjih godina, zamućena je granica između činjenica i mišljenja, što je, kroz povijest, bilo u temeljima stvaranja i rasta totalitarnih režima. Kako piše Arendt, stalnom laganju nije cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu je uskraćen kapacitet da misli i donosi informirane odluke i takvim narodom se vrlo lako može manipulirati. Takve strategije širenja što više proturječnih poruka kojima se građane želi zbuniti i uvjeriti kako je previše verzija događaja te da ne postoji samo jedna istina vidimo kod suvremenih dezinformacijskih kampanja koje kreiraju i koordiniraju države i politički akteri. Još prije šest godina Oxfordov rječnik je riječju godine proglasio pridjev "postčinjeničan", koji označava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanje javnog mnijenja od pozivanja na emocije i osobna uvjerenja. "Postčinjeničan" je tako od perifernog termina postao jedna od ključnih riječi različitih debata o medijima, politici i demokraciji danas.

Politička moć - i ponovno se vraćam na Arendt - uvijek će žrtvovati činjenice radi političke dobiti. Populizam te podcjenjivanje činjenica i argumentiranih debata obilježavaju suvremenu političku arenu. Dakle, od političara ne možemo očekivati istinu, ali očekujemo od medija da djeluju kao psi čuvari demokracije koji, vođeni javnim, a ne političkim ili ekonomskim interesima, građankama i građanima osiguravaju relevantne i vjerodostojne informacije, nadziru institucije moći i utvrđuju činjeničnost izjava političara i drugih na pozicijama moći. Općenito govoreći, mediji se nisu najbolje snašli u procesu digitalne transformacije pa su na neki način postali i žrtve i dio problema širenja dezinformacija. Zbog kratkoročnih profita, komercijalizacije i senzacionalizma, nedostatnog ulaganja u istraživanje i razvoj, nisu uspjeli odgovoriti na prilike i izazove tehnologija u nastajanju te nove navike publika koje se više informiraju preko društvenih mreža i od nenovinarskih izvora poput npr. influencera. Ni poslovni model medija nije se uspješno prilagodio digitalnom okruženju, što se odražava na održivost medijskih organizacija, ali i na sve lošije ekonomske uvjete za novinare. U takvom kontekstu u kojemu novinari gube posao, lošije su plaćeni, rade u nestabilnim aranžmanima i redakcije se značajno oslanjaju na slabije plaćene manje iskusne novinare, novinarstvo gubi na kvaliteti, uredničkoj autonomiji i potencijalu da se nosi s nikad većim izazovima provjere informacija i objave vjerodostojnih informacija.

Uz to, kako pokazuju istraživanja, društva poput hrvatskog, s niskom razinom povjerenja u institucije i relativno niskim profesionalnim standardima u novinarstvu, posebno su ranjiva i podložna dezinformacijskim kampanjama. Na primjer, tijekom pandemije COVID-19 hrvatski su građani u značajnom broju bili skloni vjerovati teorijama zavjere, dok im je povjerenje u mainstream medije, državne institucije i stručne autoritete bilo bitno niže od prosjeka Europske unije.

Međutim, ja nisam pesimist i smatram da je jako dobro što problem prepoznajemo, o njemu govorimo i već imamo cijeli niz inicijativa koje pokušavaju podići kvalitetu novinarstva, ojačati provjeru informacija i osnažiti građanke i građane različite dobi kroz razvoj medijske pismenosti, digitalnih vještina i kritičkog promišljanja.

Prije četiri godine Europska komisija predstavila je europski pristup borbi protiv dezinformacija i dosad je implementiran niz mjera kojima se podupire kvalitetno novinarstvo i otvara mogućnost veće ravnoteže između onih koji vijesti stvaraju (mediji) i onih koji ih distribuiraju (društvene mreže); značajno se ulaže u projekte medijske pismenosti; poticanje razvoja neovisne europske mreže fact-checkera i prekogranične suradnje različitih dionika u procesu otkrivanja, analiziranja i borbe protiv dezinformacija. Potiče se i razvoj novih tehnologija i umjetne inteligencije (uz odgovarajući ljudski nazor) za identificiranje, provjeru i označavanje dezinformacija. Uz to, uskoro očekujemo i donošenje europskog Zakona o digitalnim uslugama, koji je prvi takav pokušaj u svijetu kojim se želi osigurati veća transparentnost i odgovornost digitalnih platformi te veća zaštita digitalnih prava građanki i građana.