Nedavno je i kod nas predstavljena nova knjiga Larsa Fr. H. Svendsena "Filozofija laži" (Tim press, 2021.). Po čemu je ta knjiga važna, napose danas, kad je fenomen laži i laganja postao naša svakodnevica, recimo tako - pitali smo Jakova Erdeljca, mag. phil., asistenta na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu.

- Važnost "Filozofije laži" kao djela odaje se u fenomenima s kojima se naše doba susreće. U vašem pitanju mogla bi se primijetiti pretpostavka da fenomen laganja nije oduvijek bio naša svakodnevica, što je mišljenje koje je previše orijentirano samo na naše doba, no takvo mišljenje također u sebi posjeduje inherentnu valjanost jer ono implicira okruženje lažima koje je danas kudikamo veće nego prije. Iz ovog je razloga "Filozofija laži" izuzetno važno djelo jer ono u sažetom obliku dobro opisuje fenomen laganja u njegovim raznim inačicama, ali također ostavlja prostora za daljnje razmišljanje o epohi "post-istine" u kojoj se trenutno nalazimo. Primjerice, Svendsen nam u knjizi prikazuje distinkciju između istinitosti, istiništavnosti, laganja i muljanja, u kojoj se svaka od tih razina drukčije odnosi spram istine, ali ključ je da ta istina uvijek postoji - ako je riječ o stvarima koje su u granicama događanja-u-svijetu - samo je pitanje načina predstavljanja situacije iz sfere motiva subjekta koji nam govorom stvara prikaz o nekom događaju ili fenomenu. Pa je tako istiništavnost izraz koji upravno prikazuje manjak motivacije za provjerom nekog činjeničnog stanja koje iznosimo u razgovoru, dok bi muljanje bio apsolutni manjak brige za istinu kao takvu, tj. svjesno pričanje laži bez poznavanja istinitog stanja stvari. Kako god, laž u razgovoru je zapravo ono što se i ne mijenja samo po sebi tijekom vremena, ali ono također ima latentno uvećanje poradi prisuća tehnologije u našim životima koje ujedno i stvara prije navedeno okruženje. Upravo iz tog razloga važno je shvatiti forme predstavljanja činjeničnog stanja stvari i tu nam Svendsenova "Filozofija laži" na jedan elegantan način koristi.

Koliko je laž kao tema konstanta u filozofiji? Ako prihvatimo da postoji "plemenita laž" (Platon), koja bi i kakva bila njezina uloga u današnjem društvu? Može li politika uopće bez laži, biti apsolutno moralna kategorija? Vaš završni komentar spram laži u 21. stoljeću?

- Da, moglo bi se reći da je laž konstantna tema u filozofiji, doduše ona svoje glavne atribute uglavnom dobiva iz toga kako određene filozofije poimaju pojam istine. Stoga je zanimljivo pratiti raspravu i o ontološkom statusu laži kroz povijest filozofije, ali to je tematika za koju ovdje nemamo prostora. Kada se radi o Platonovoj "plemenitoj laži", ona služi za održavanje funkcije Platonove idealne države - ili bolje rečeno dobrog funkcioniranja, jer idealna država ima i etičku dimenziju, tj. ona najviše sudjeluje u platoničkoj ideji pravednosti - a povezana je s atributom vladara koji ima uvid u ideje. Kada se ta "plemenita laž" prenese na suvremene fenomene, možemo razmotriti niz ideja koje imaju aspekt održavanja funkcije neke države u smislu zajedništva njezinih građana. Takve su ideje često upisane u ustav neke države kako bi se pomoću njih dobio potreban nacionalni naboj ili neki drugi faktor koji potiče percepciju zajedništva.

Također, "plemenita laž" javlja se i u svojem negativnom smislu, a to je paternalizam spram naroda koji uvjetuje poziciju poznavanja ciljeva neke države u internacionalno-strateškom smislu. Stoga neke stvari narod ne može znati jer bi onda to znali i neprijatelji države. Ovdje se, naravno, radi o dobro poznatom Schmittovskom odnosu prijatelj/neprijatelj na kojemu i dalje funkcionira većina unutarnje i gotovo sva vanjska politika. Važno je razumjeti kako je politika prvenstveno tehnika upravljanja državom - o čemu podrobnije govorim u nadolazećoj knjizi "Narav države", koju sam napisao zajedno s kolegom Tomislavom Dretarom - te u skladu s tim treba shvatiti kako je dobar političar onaj koji razumije pravu mjeru iskrenosti.

Laž i politika? Laž i digitalno doba društvenih mreža? Laž i budućnost njezina "razvoja"...?

- Pitali ste me može li politika uopće bez laži i na to je odgovor - ne, ali s važnom napomenom. Naime, lagati se u politici ne smije kako bi se ostvarila isključivo vlastita korist ili - što je praktički isto - sakrilo vlastiti zločin. Ono što nam preostaje kao neizbježno je sfera internacionalne i unutarnje politike kao područje obnašanja s drugim političarima koji zastupaju drukčije interese. Ovdje se, naravno, odmah javljaju problemi koji su tipični za suvremene demokracije, a to je da se skoro pa nikad ne uvažavaju prijedlozi zakona oporbenih stranaka, makar oni bili i idealno rješenje za neku situaciju, no ova problematika je - kako bi se reklo - drugi par rukava. Ono što se danas javlja kao glavni problem u politici je odnos političara spram naroda u smislu iskorištavanja potencije stvaranja alternativnih činjenica - koje se baziraju na osjećaju marginalizacije mišljenja ili percepcije svijeta koju dijelovi nekih naroda osjećaju. Takva vrsta manipulacije je iznimno štetna jer ona dijeli činjeničnu sferu na osnovi vrijednosti te tako stavlja i sam narod u odnos prijatelj/neprijatelj koji se onda ne mogu složiti oko "osnovnih činjenica", kao što je to bilo u SAD-u 2016. - što na kraju krajeva ističe i sam Svendsen kao zanimljiv podatak u svojoj knjizi. Neslaganje oko "osnovnih činjenica" je praktički kontradikcija sama po sebi te se tu vidi miješanje činjenične i vrijednosne sfere zbog koje i postoje tzv. alternativne činjenice. U epohi "post-istine" jasno se vidi pretvorba stvarnosti koja ima za posljedicu stanje kakvo sam prethodno naveo. Ta je pretvorba ujedno i posljedica selektivnog marketinga koji se danas lako provodi preko interneta, a unutar kojega se iskorištavaju strahovi i želje birača poradi zadobivanja političke moći.

Gdje će se stvar kretati, teško je reći, no možda ima nešto u Potterovoj definiciji opasnog znanja koje odgovara problematici koja je nastala iznimnim razvojem tehnologije u 21. stoljeću. Naime, Potter definira opasno znanje kao “znanje koje se nakupilo brže nego što ga je mudrost mogla svladati” te se stoga mi možda nalazimo u situaciji u kojoj je naše znanje onemogućilo sferu stvarnosti kao regulativa jer nam je dalo preveliku moć u njezinu stvaranju. To je na kraju krajeva vidljivo i na društvenim mrežama u kojima se više-manje sva stvarnost provlači kroz filtar. (D.J.)