O kompleksnoj temi laži i laganja, kao jedne od društvenih konstanti od najranijih civilizacija do naših modernih vremena, mnogi će reći i društvenoj anomaliji koja ljudski rod prati kroz njegov razvoj i napredak, razgovarali smo s Mislavom Sudićem, univ. bacc. psych., koji se tim temama sustavno bavi.

- Ne mogu ovo dokazati, ali vjerujem da nije prošlo puno vremena otkad je čovjek izumio vatru do trenutka kad je prva osoba bačena na lomaču. Slično tome, izum komunikacije je bio praćen izumom obmane. Budući da su oni koji strateški koriste kombinaciju iskrene i neiskrene komunikacije imali reproduktivnu prednost, laganje je uskoro postalo naša genetska ostavština. Međutim, laganje je samo alat i nismo ga osuđeni koristiti. Svatko od nas ima izbor odreći se tog alata. Također, ista nam je priroda podarila sposobnost da uhvatimo lažljivce te želju da ih brutalno kaznimo. Nakon što kažete laž, nije neobično osjetiti dozu paranoje. Svi znamo da kada nas netko jednom uhvati u laži, naša reputacija bit će trajno okaljana. Stoga ne čudi da ljudi koji odluče potruditi se živjeti iskrenije, ubrzo osjete nagli pad stresa.

U širem kontekstu, može li se govoriti i o nekim olakotnim okolnostima kad se radi o lažima i laganju (“tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen”)? Malo laži u životu ne škodi, reći će cinici, dok je Maksim Gorki naglasio kako “pristojnost zahtijeva da ljudi lažu”...

- Ne smatram ironijom da rasprave o laganju redovito budu pune neiskrenosti, posebno u traženju tobožnjih moralnih opravdanja u navučenim kontekstima. Prvo, samo zato što ste iskreni, ne znači da nemate dužnost pri tome biti pristojni. “Taktičnost” nije laganje, već davanje istine na probavljiv način. Kada je istina bolna, često postoji način da se ta bol donekle ublaži bez korištenja laži. Primjerice, ako osjećate da trebate prekinuti s partnerom, posve je u redu pripremiti ga ranijim razgovorom, pričekati pravi trenutak, pokazati empatiju i dati im razloga za optimizam, umjesto da ih odbacimo na ulicu kao oguljeni krumpir ili, još gore, odlučimo nastaviti biti s njima.

Drugo, tzv. bijele laži, laži koje govorimo jer ne želimo povrijediti nekoga, diskutabilno su gore od “crnih laži”. Kod “crnih laži” je osoba bar iskrena sa sobom. Sve “bijele laži” koje ja znam su posljedica manjka hrabrosti ili komunikacijskih vještina. Stoga, svaka takva “mala laž” propuštena je prilika da na tome poradimo. A kada se neizbježno nađu u situaciji gdje je potrebno reći važnu i tešku istinu nekome, mnogi ljudi učine stvari još gorima jer nisu vježbali iskrenost kada su za to imali priliku.

Koliko je zapravo laž neprijatelj stvarnosti (o čemu pišete u jednom svom elaboratu) ili laž zapravo percipiramo kao stvarnost, da se poslužim referencom na film Matrix...?

- Da se nadovežem na analogiju Matrixa, laži su neprijatelji stvarnosti upravo zato što služe kao građevni materijal za lažnu viziju svijeta. Razumijem osjećaj sigurnosti koji bi osoba uživala u lažnoj, ali jednostavnoj i “sigurnoj” viziji svijeta, i zašto bi netko u najboljoj namjeri htio voljenima nametnuti takav svijet. Međutim, takva halucinacija je komično neodrživa, što je vjerojatno i skrivena poruka filma koji spominjete u pitanju. Kad tad će naša halucinatorna vjerovanja biti suočena s tvrdoglavom stvarnošću. Nitko nije preživio sudar s tornadom ignorirajući njegovo postojanje. Samo je pitanje hoće li vas nešto “trgnuti” iz zablude prije nego se preduboko u nju investirate. Kako god bilo, tada će sve laži koje su formirale krivu percepciju svijeta odjednom doći na dvostruku naplatu: prva cijena će biti nepredviđeni i bolni udarac s realitetom, a druga cijena bit će spoznaja da zapravo nemate pojma kako svijet funkcionira. Ovo drugo predstavlja ozbiljan udarac na mentalno zdravlje pojedinca i mišljenja sam da ovakve stvari doprinose rastućoj pandemije depresije i anksioznosti.

S obzirom na vrijeme u kojemu živimo, na dosege trećeg desetljeća 21. digitalnog i globalno-komunikcijski umreženog stoljeća, je li danas laži i laganja više nego prije, u prošlom analognom dobu?

- Ne znam je li laganje danas učestalije nego prije. Međutim, više me je strah toga da je jače normalizirano, i da posljedično poštovanje prema istini sustavno trune. S obzirom na kratkoročnu isplativost laganja, strah me je da će to poštovanje samo nastaviti padati. Cijena laganja tipično tek dolazi s vremenskim odmakom, ljude je jako teško uvjeriti u dugoročne posljedice, a kamoli da za njih trebaju preuzeti odgovornost. Dok je tako, smatram da će laži nastaviti prosperirati i da će ih sve teže biti opovrgnuti, da će se to najviše osjetiti upravo u medijskom sektoru. Za vas koji radite u tom sektoru najviše sam zabrinut. Oni među vama koji usprkos svemu ostanu predani borbi za istinu, prema mom mišljenju, zaslužuju titulu junaka. (D.J.)




(Mislav Sudić, univ. bacc. psych., rođen je 1990. godine u Osijeku. Nakon završene gimnazije uzima pauzu prije upisa studija psihologije u Zadru 2013. godine. Tijekom studija sudjeluje u brojnim studentskim projektima, uključujući tri godine vođenja edukacija za državnu maturu. Demonstrator je u Laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju između 2016. i 2018. godine. Istraživački interesi usmjereni su mu k razvoju metodologije za objektivno mjerenje morala. Zagovornik je efektivnog altruizma)