Osječki osmijeh, boćarski klub osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta oboljelim od cerebralne paralize, ovih dana proslavlja dvadeset godina svojeg postojanja. Na svijetu živi više od 17 milijuna ljudi s cerebralnom paralizom, koja pogađa jednu od 500 beba u razvijenim zemljama. Iako je to najčešći tjelesni invaliditet u djetinjstvu, cerebralna paraliza ne dobiva pozornost koju zaslužuje, no kada je u svibnju 2002. godine dvoransko boćanje za osobe s invaliditetom krenulo iz Osijeka, ono se pokazalo kao veliki uspjeh među osobama s velikim područjem nesposobnosti.

- Ova igra omogućuje osobama s cerebralnom paralizom natjecanje na razini osoba bez oštećenja. Zbog svestrane prirode ovog športa boćanje je savršena aktivnost koja bi se mogla implementirati u zajednicu. Problem osoba s cerebralnom paralizom ne može i ne smije biti nešto individualno i osobno, nego društveno. Pod socijalizacijom osoba s cerebralnom paralizom podrazumijevamo aktivan proces u kojemu se stvaraju novi odnosi između tih osoba i lokalne ili društvene zajednice u cjelini. Taj proces zahtijeva aktivno sudjelovanje osoba s cerebralom paralizom, ali i njegove okoline, koja prestaje biti pasivni promatrač, nego pozitivni emocionalni pratilac koji bodri i podržava, pa se tako pretvara u aktivnog sudionika i pomagača - ističe Karlo Helbich, predsjednik "Osječkog osmijeha".



U klubu je trenutačno 20 članova koji se kreću u invalidskim kolicima, no nažalost posljednje dvije godine nemaju treninge, pa jedino druženje koje imaju jest u prostorijama na Divaltovoj koje dijele s ostalim udrugama osoba s invaliditetom. Posljednju dvoranu koju su koristili bila je u Prosvjetno-kulturni centar Mađara, a trenutačno su u pregovorima sa Zajednicom športskih udruga grada Osijeka oko novih prostora u kojima bi se treninzi održavali koji zadovoljavaju njihove potrebe, a osnovno je da imaju prilaz za invalide.



- Glavni zadatak kluba je omogućiti osobi s CP-om maksimalno izražavanje svojih osobnosti i uspostavljanje preduvjeta za samostalni život u skladu s težinom oštećenja. Nažalost, vrlo često briga o njima pada isključivo na leđa obitelji, a upravo zato i postoji klub da da bi oboljelim osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta bilo lakše i da shvate kako nisu same, a kroz ovakve sportske aktivnosti pokušavamo olakšati njihovu integraciju u društvu. Treba samo pružiti ruku ljudima s invaliditetom - dodao je Helbich.