Za razliku od nekih drugih država, Hrvatska se za svoju državnost morala izboriti kroz Domovinski rat. Usprkos tome možemo konstatirati da se Hrvatska uspjela potpuno isprofilirati kao relevantan međunarodni akter, a kruna njezinih uspjeha na vanjskopolitičkom planu je definitivno ulazak u NATO savez i Europsku uniju - kaže dr. sc. Ljubo Runjić, prof. v. š., dekan Veleučilišta u Šibeniku, stručnjak za međunarodno pravo, te dodaje:.

- Nažalost, još uvijek nismo preboljeli neke "dječje bolesti", poput nedopustivog vođenja dvostruke vanjske politike kojem svjedočimo posljednjih mjeseci. Recentni primjer toga bila je najava predsjednika Milanovića o stavljanju veta na ulazak Finske i Švedske u NATO savez premda je stav Vlade o tom pitanju potpuno suprotan. Na taj način narušava se međunarodna reputacija i vjerodostojnost Hrvatske, kako u očima naših partnera, tako i u očima potencijalnih suparnika. Ustav je u pitanju vođenja vanjske politike više nego jasan - Vlada vodi vanjsku politiku (članak 110.), a predsjednik surađuje s Vladom u kreiranju i provođenju te iste vanjske politike (članak 99.).

Kako komentirate najavu eventualne revizije ugovora o EU?

- Na nedavno završenoj Konferenciji o budućnosti Europe usvojeno je 49 prijedloga za daljnji razvoj Europske unije, pri čemu je Europski parlament zauzeo stav o potrebi revizije Osnivačkih ugovora. Ta bi revizija nedvojbeno podrazumijevala produbljivanje integracijskih procesa, odnosno novo prebacivanje suverenih ovlasti s država članica na institucije Europske unije. U ovom trenutku teško je očekivati da će države članice, pa tako i Njemačka kao glavni motor Unije, pristati na daljnje ograničavanje svoje suverenosti u korist Europske unije. Građani su već 2004., srušivši na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj pokušaj nametanja Europskog ustava, pokazali kakvu Europsku uniju ne žele. Inicijativu Europskog parlamenta o reviziji Ugovora, iza koje stoji i Europska komisija, treba uzeti sa zadrškom, s obzirom na to da se radi o institucijama koje teško da odražavaju istinsku volju građana Unije. Pričekao bih stoga da države članice, koje jedine imaju neosporni legitimitet glede zastupanja interesa svojih građana, kroz Europsko vijeće usvoje zajednički stav o pitanju revizije Osnivačkih ugovora.

Kakvu Europsku uniju trebamo i kakav je zapravo EU moguć...?

- Jedna od bolnih točaka Europske unije upravo je nesnalaženje u kriznim vremenima. Dovoljno se sjetiti pandemije koronavirusa kada je trebalo čekati mjesecima, pa čak i cijelu godinu da Unija počne vući smislene poteze. Kriza u Ukrajini to je i potvrdila, Uniju se ne doživljava kao važnog igrača na međunarodnoj sceni, već tu ulogu samostalno igraju pojedine njezine države članice, poput Francuske i njezina lidera Macrona. Uzrok tome možemo potražiti u okoštalom birokratskom aparatu Unije, kao i činjenici da se za određene odluke, ponajprije one u području vanjske i sigurnosne politike, zahtijeva jednoglasnost svih država članica, što je pak u kontekstu često različitih interesa 27 država članica doista teško postići.

Kakav je danas geopolitički i geostrateški položaj RH? Usput, kako komentirate Milanovićevu najavu veta za ulazak Finske i Švedske u NATO...?

- Ulaskom u NATO savez Hrvatska je definitivno ojačala svoj geopolitički i geostrateški položaj s obzirom na to da je najjača vojno-politička organizacija postala jamac njezina mira, sigurnosti i stabilnosti. Naime, sukladno članku 5. Sjevernoatlanskog ugovora oružani napad na bilo koju državu članicu, pa tako i Hrvatsku, smatra se napadom na sve ostale članice NATO-a te aktivira pravo kolektivne samoobrane svih ostalih članica. Upravo je tu i najveća obveza za Hrvatsku jer taj isti članak sada obvezuje Hrvatsku da vojno pomogne napadnutoj članici NATO saveza. U trenutku kad je Hrvatska ulazila u NATO to se i nije činilo realnim, međutim, vidimo da je NATO svakim danom sve bliže izravnom (onaj neizravni već traje) sukobu s Rusijom. Srećom, ravnoteža straha od moguće upotrebe nuklearnog oružja još uvijek je dovoljno efikasan mehanizam sprječavanja potencijalnog sukoba u kojem bi svi na kraju bili gubitnici.

Nema spora da pitanje Hrvata u BiH treba biti prioritet hrvatske vanjske politike. Ipak, ono doista nema nikakve veze s ulaskom Finske i Švedske u NATO savez. Naime, NATO je ponajprije vojni savez koji se trenutačno nalazi u iznimno delikatnoj sigurnosnoj situaciji, praktički na korak do izravnog sukoba s Rusijom. U tom kontekstu apsurdno je dovoditi u vezu izmjene izbornog zakonodavstva u BiH s pokušajima jačanja sjevernog krila NATO-a koje je i inače najizloženije Rusiji. Štoviše, izmjena izbornog zakonodavstva uključuje niz aktera, počevši od predstavnika triju konstitutivnih naroda pa do Vijeća za implementaciju mira u kojem se nalazi većina država članica Europske unije, ali i druge države poput Sjedinjenih Država, Rusije, Turske, čiji je stav o tom pitanju puno važniji nego onaj Finske i Švedske. Upravo stoga predsjednik Milanović je najavom veta na ulazak Finske i Švedske gađao krivu metu jer ni one, a ni članice NATO saveza ne mogu samostalno izmijeniti izborni zakon u BiH, to više što se tu nešto mora pitati i Rusiju. Najodgovorniji za vođenje hrvatske vanjske politike, pri čemu ponajprije mislim na predsjednika Vlade i predsjednika države, moraju prvo uskladiti svoje stavove te potom jednim koordiniranim i čvrstim nastupom, ali ovaj put na pravoj adresi, pokušati se izboriti za interese Hrvata u BiH nad kojima se već dugo provodi pravno i institucionalno nasilje. Primitivna vrijeđanja i omalovažavanja, drugim riječima cirkus kojem cjelokupna hrvatska javnost svjedoči posljednje vrijeme, zasigurno neće pomoći Hrvatima u BiH. Naprotiv, u slučaju neuspjeha hrvatske vanjske politike, hrvatskom narodu u BiH prijeti potpuna marginalizacija, gubitak konstitutivnosti, pa čak i mogućnost da u doglednoj budućnosti brojčano budu svedeni na razinu statističke pogreške.

Koliko je RH konstruktivna u rješavanju problema sa susjedima...?

- Hrvatska praktički od svog osnivanja nastoji izgraditi kvalitetne odnose sa svojim susjedima, ali joj to baš i ne ide. S jednim dijelom susjeda imamo neriješena granična pitanja koja poprilično opterećuju odnose s njima (Slovenija), a u odnosima s drugim susjedima još uvijek osjećaju posljedice ratnih 90-ih (Srbija, BiH). Naposljetku, kod pojedinih susjeda, gospodarske pretenzije prema Hrvatskoj zamijenile su nekadašnje teritorijalne (Mađarska). Krivca za to teško je tražiti s obzirom na to da svi naši susjedi gledaju isključivo svoj nacionalni interes, što je i logično, pa stoga i Hrvatska u svojoj vanjskoj politici prema tim istim susjedima treba također gledati ponajprije svoj vlastiti nacionalni interes uz naravno - ispruženu ruku suradnje. (D.J.)