Uzimajući u obzir kroz što smo sve morali proći da steknemo neovisnost, možemo biti ponosni na uspjehe Republike Hrvatske. Poslijeratna obnova, reintegracija, pristupanje NATO-u i EU-u. No, nažalost, opustili smo se i stali u razvoju. Hrvatska politika je pristupanje EU-u doživjela kao konačni cilj, a ne kao novo poglavlje velikih mogućnosti. Mi nismo velika ekonomska i politička sila koja može utjecati na veliku europsku ili svjetsku politiku, ali smo mogli postići daleko više unutar nacionalnih i regionalnih okvira - kaže dr. sc. Branimir Vidmarović, ekspert za međunarodne odnose i analitičar portala seebiz.eu, te dodaje:

- Mogli smo dobiti puno više europskih sredstava. Mogli smo daleko spretnije i lukavije "igrati" na strahovima SAD-a i NATO-a od ruskog utjecaja. Vrh diplomatskog umijeća bio bi sukobljavanje interesa velikih sila u svoju korist, kao što to rade Turska, Srbija ili Mađarska.

Svi vole hvaliti dubrovačku diplomaciju i spretnost. Ali čim se hvalospjevi povijesti pokušaju pretočiti u stvarnost, govori se o tome da ne valja sjediti na dva stolca. Zbog jednostrane orijentacije na maksimalnu pokornost Bruxellesu i svim europskim agendama, Hrvatska jednostavno nema šanse za nekakvu prepoznatljivost ili utjecaj. Umjesto izgradnje autoriteta i utjecaja u regiji, naše političke elite sustavno su se posvećivale oportunističkom pridobivanju glasova na račun Bosne i Hercegovine s jedne te reakcijom na potpuno nebitan marginalni srpski ekstremizam s druge strane.



Odnedavno se Macron i von der Leyen zalažu za promjenu ugovora o EU-u! Što bi to značilo za Uniju, ali i njezine članice, uključujući i RH, kako bi se u takvoj eventualnoj reviziji ugovora trebale postaviti manje zemlje poput RH? I može li ta ideja uopće proći u Njemačkoj?

- Smisao je vrlo jednostavan. EU već duže vrijeme pati od tromosti donošenja zajedničkih stavova i politika u području vanjske politike i sigurnosti. Princip jednoglasnosti je funkcionirao dok nije bilo problema; dok su najveće europske države imale podjednak utjecaj i ekonomsku moć, a nove članice - uključujući one na europskom istoku - bile relativno beznačajne i politički te ideološki lojalne Bruxellesu. Ali velike krize i dileme poput globalne recesije, migrantskog vala, ruske aneksije Krima (a kasnije i invazije), pitanja budućnosti NATO-a, utjecaja Kine i tome slično polako su nagrizle homogenost stavova članica EU-a. Jednoglasnost dobro funkcionira u manjima sustavima gdje postoji tzv. hegemon, odnosno dominantan član čijem se mišljenju svi pokoravaju. U velikim sustavima to postaje problem, osim ako manji članovi nisu podređeni stavovima hegemona. No EU je danas golemo i složeno tijelo, bez očitog hegemona, a nekoć slabije i manje važne članice dobile su strahovit sigurnosni i politički značaj.

Liberalni princip jednakosti svih gubi relevantnost i komparativnu prednost u svjetlu izazova sigurnosti svih vrsta. Zemlje koje predstavljaju problem za EU imaju čvršću vertikalu donošenja odluka. EU se mora prilagoditi iako to nagovještava korak natrag u smislu demokratskih ideala i inkluzivnosti.

Male zemlje poput Hrvatske nemaju previše izbora. Ako se donese takva odluka, mi ćemo morati prepustiti svoj udio drugima. Dakako, bit će tu još puno diskusija prije nego što se sroči jedinstveni model tvz. kvalificirane većine i donese konačna odluka.

Vjerujem da u Njemačkoj takva ideja može proći jer postavlja svojevrsnu hijerarhiju i prioritetnost glasova. Njemačkoj bi odgovaralo da njezina uloga i odgovornost u EU-u budu proporcionalne njezinu utjecaju na formiranje vanjske politike, pogotovo nakon nedavnog vala kritika zbog Ukrajine koji se obrušio na Berlin od strane mlađih i manjih članica. No zasad je rano govoriti o tome jer na djelu vidimo da "Semafor vlada" još uvijek nije sročila svoju razvojnu strategiju, s obzirom na to da je invazija na Ukrajinu odgodila i poremetila dobar dio unutarnjih procesa.



Aktualni ukrajinski rat umnogome je narušio dosadašnje geopolitičke i geostrateške odnose u Europi i svijetu. Uzimajući sve u obzir, kakvu Europsku uniju trebamo i kakva je zapravo Unija moguća da bi bila više pouzdana, funkcionalna i efikasna nego do sada, osobito u kriznim vremenima koja su sve složenija?

- Smatram da trebamo jaku Europu. Vojno, politički i financijski neovisnu i snažnu Europu. Ne mislim na ideje Vladimira Putina koji je inzistirao na suverenitetu Europe koji bi nužno bio antiamerički i proruski, već na suverenitet Europe koji bi zbog razvoja vlastitih mehanizama rasteretio SAD-ove sigurnosne i političke obveze i zadovoljio potrebe Europe za vlastitim strateškim planiranjem u sigurnosnim i ekonomskim pitanjima. Na primjer, Europa bi kvalitetnije regulirala svoje odnose s Kinom da je slobodnija od američkih strahova i njezine vanjskopolitičke strategije. Recipročno, Kina bi lakše prihvatila neke europske uvjete i zamjerke ako bi vidjela da u Bruxellesu konce ne vuče Washington.

Stjecanje te neovisnosti je težak, možda čak i nemoguć zadatak jer podrazumijeva konsolidaciju svih članica. Konsolidacija je nemoguća bez velikog kompromisa u području nacionalne sigurnosti, zakonodavstva, ideologija ili vrijednosti pojedinih članica i slabljenju centralne uloge Bruxellesa. Drugi način je "sekuritizacija" i centralizacija donošenja odluka i političkih strategija kroz ukidanje principa jednoglasnosti. Europska vojska ili neki drugi obrambeni mehanizmi zapravo nisu toliko bitni koliko je bitan temeljni koncept budućnosti Europe: više slobode - manje centralizacije ili obrnuto? Više idejne i vrijednosne prisnosti s Washingtonom ili pak odmjereni pragmatizam i potraga za "trećim putem"? Kako EU vidi svoje buduće odnose s Rusijom, Kinom i Globalnim jugom?...

No jedno je sigurno. Da bi ostvarila napredak, Europska unija mora se posvetiti prvenstveno sebi. Jačati svoje proizvodne lance, svoju energetsku i prehrambenu sigurnost. Razvijati svoju socijalnu politiku, mehanizme reagiranja i suzbijanja migrantskih kriza ili pandemija. Razvijati svoju nuklearnu energetiku. Bilo koji vanjskopolitički pothvati Europe - bilo u Aziji, Africi ili Latinskoj Americi moraju biti podređeni konkretnim unutarnjim ciljevima, a ne vođeni maglovitim idealima i ljudskim pravima.



Kad se sve uzme u obzir, zbroji i oduzme, kakav je danas geopolitički i geostrateški položaj RH? Pouzdana smo članica EU-a i NATO saveza, no izazova ne manjka... koji su najveći? Usput, kako komentirate Milanovićevu najavu veta za Finsku i Švedsku za njihov ulazak u NATO, ako se istovremeno ne riješi pitanje Hrvata u BiH; ima li to uopće veze jedno s drugim?

- Mi zapravo nemamo nikakvih izazova. Možda je velika migracijska kriza predstavljala problem, ali čak nas je i to uspješno zaobišlo. Odnosi sa susjedima su, unatoč povremenoj eskalaciji retorike, dosta stabilni. Većina susjeda je na putu prema članstvu u EU-u i žao mi je što naše političke elite ne potenciraju upravo taj proeuropski put. S obzirom na sve, prirodno je da gubimo geografsko-politički značaj kakav smo nekoć imali.

Naš je najveći izazov i dalje usko nacionalan - raseljavanje stanovništva, loš demografski trend, slaba gospodarska slika, preopterećenost biznisa, manjak investicija i loš pravni okvir za poticanje investicija.

Milanovićeve izjave su, vjerujem, i dalje u kontekstu njegova suparništva s premijerom i "bildanjem" svoje glasačke baze. Dakako, on iskazuje svoje viđenje političke situacije i kao građanin ima na to pravo. No kao predsjednik države morao bi biti malo oprezniji upravo zbog toga što Hrvatska jednostavno nema utjecaj i poluge koje bi poduprle ovakav stav. Na primjer, Turska je uvjetovala podršku članstvu Švedske i Finske u NATO-u izručenjem kurdskih političara (odnosno terorista, kako ih naziva službena Ankara) i prekidom podrške Kurdima.

Dva problema nisu povezana i Turska na račun akutnog problema rješava svoju političku agendu. No Turska je dovoljno velika i značajna da sebi može to priuštiti. Milanovićev “uvjet” - iako suštinski sličan turskome - jednostavno nema istu težinu. (D.J.)