Turizam je najznačajniji hrvatski ekonomski sektor. U 2019. je turistička aktivnost u Hrvatskoj izravno generirala 11,8 posto od ukupno ostvarenog BDP-a. Istovremeno, bruto dodana vrijednost turističkih djelatnosti u toj godini iznosila je 82,8 milijardi kuna, što je 24,4 posto ukupno ostvarene bruto dodane vrijednosti 2019., ističe se to u studiji Ekonomskog instituta, Zagreb, o ranjivosti jedinica lokalne samouprave Hrvatske na turističku aktivnost.

Autori studije naglašavaju kako je Hrvatska uvelike ovisnija o prihodima od turizma od svojih mediteranskih konkurenata. Tako su turistički prihodi u 2018. i 2019. iznosili čak 18,3 i 21 posto BDP-a, da bi se u 2020. i 2021. smanjili na 8,9 i 15,8 posto zbog negativnih učinaka pandemije na turističku potražnju. Čak i tako smanjeni prihodi od turizma i dalje su bili, kada se izraze kao udjel u BDP-u, uvjerljivo najveći u Europskoj uniji.

Studija je predstavljena na panel-raspravi u povodu promocije druge sezone Mastercardova projekta Uplift, a na njoj su sudjelovali stručnjaci koju su upozorili i na potrebu za održivim turizmom. Autori studije su izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić i dr. sc. Maruška Vizek, a analizirali su stanje od 2012. do 2021.

Neki od podataka pokazuju da usporedba vrijednosti indeksa sezonalnosti u 2021. u odnosu prema 2012. sugerira da skraćivanje turističke sezone bilježe lokalne jedinice u dalmatinskom zaleđu koje su se turizmom intenzivnije počele baviti u posljednjih desetak godina, dok priobalne i otočne jedinice bilježe znatno produljenje sezone. Kada se promatra vrijednost indeksa ranjivosti na koncentraciju i sezonalnost hrvatskog turizma, on raste u većini lokalnih jedinica u analiziranom razdoblju. To se događa jer intenzivno raste potražnja za hrvatskim turističkim proizvodom, pa se povećava koncentracija potražnje u velikom dijelu lokalnih jedinica. Najranjivije su lokalne jedinice Zadarske županije, zatim Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske, Šibensko-kninske i Istarske županije. Isto tako, studija pokazuje da se udio privatnog smještaja u ukupnom smještaju znatno povećao, a udio se smještaja u hotelima, hostelima i kampovima smanjuje. Najnepovoljniju strukturu bilježi Splitsko-dalmatinska županija, koja ima 87,8 posto privatnih smještajnih kapaciteta, a najpovoljniju Grad Zagreb s 52,7 posto smještajnih kapaciteta u hotelima, hostelima i kampovima. U odnosu prema 2012. broj postelja po stanovniku se povećao za 38,3 posto, što je najveći porast koncentracije smještajnih kapaciteta među mediteranskim zemljama. Istovremeno, broj turističkih noćenja je od 2012. do 2019. povećan za 38,2 posto te je u 2019. dosegnuo 7,05 milijuna. "Dobra je vijest i da, u usporedbi s konkurencijom na Mediteranu, Hrvatska bilježi i znatan rast potražnje za svojim turističkim proizvodom. Ako se pak detaljnije analizira ovaj porast intenziteta po županijama, dolazimo do zanimljivog zaključka: val interesa za Hrvatskom prelio se s uobičajenih priobalnih odredišta na unutrašnjost, na lokacije koje se dosad nisu toliko bavile turizmom - poput unutrašnjosti Istre, dalmatinskog zaleđa, Like i Gorskog kotara, pa čak i kontinentalnog dijela zemlje", ističe Maruška Vizek s Ekonomskog instituta.

"Svjesni smo izazova u strukturi smještaja koji je fokusiran na privatne iznajmljivače i daljnji razvoj turizma trebao bi ići u smjeru izgradnje smještajnih kapaciteta takvog tipa koji će omogućiti produžetak sezone i stvaranje dodatne vrijednost turističke ponude. U obalnim krajevima naglasak bi trebalo staviti na kvalitetu, a u područjima koja postaju sve više turistički zanimljiva, poput Baranje, Like i Gorskog kotara trebamo i kvantitetu i kvalitetu smještaja", smatra Slavko Štefičar iz Ministarstva turizma i sporta.