DR. SC. NIKŠA NIKOLIĆ REDOVITI PROFESOR U TRAJNOM ZVANJU
Objavljeno 14. svibnja, 2022.
U posljednja tri desetljeća, koliko se nalazi na svjetskoj sceni, razvoj suvremenog procesa globalizacije nesumnjivo je bio nezaustavljiv. Prodirao je u svaku poru ljudskog života predstavljajući istodobno politički, društveni i ekonomski fenomen koji se odražavao kako na kulturološkom tako i na psihološkom planu - navodi dr. sc. Nikša Nikolić, redoviti profesor u trajnom zvanju pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te u nastavku svoga priloga za Magazin, piše:
- Pod njezinim utjecajem stalno je rasla međuovisnost među državama, a svijet je sve više postajao, da parafraziramo Marshall McLuhana, "globalno selo". Temelj sigurnosti i prosperiteta ovog procesa bila je financijska globalizacija u obliku izgradnje svjetskog financijskog tržišta kao glavne poveznice svih financijskih tijekova te različitih financijskih sustava. Nadogradnja globalizacijskog procesa nastavljala se sve izrazitijim nastojanjima da se uklone trgovinske barijere, postigne sve veći stupanj mobilnosti rada te da se proizvodnja i opskrba prebace s nacionalne na međunarodnu razinu. Pri tome, bit procesa globalizacije temeljio se, najjednostavnije kazano, na slabljenju nacionalne države koja i dalje postoji, ali veliki dio svojih ovlasti i odgovornosti prebacuje na nadnacionalne ili pak nedržavne organizacije. Drugim riječima, liberalni globalizam preuzima primat nad liberalnim nacionalizmom. U tom kontekstu treba promatrati i nastanak EU-a koji je na određeni način pilot-program procesa globalizacije.
Koliko je proces globalizacije bio učinkovit? S jedne strane ovaj je proces, makroekonomski gledano, pridonosio razvoju velikog broja zemlja neovisno o tome radi li se o razvijenim ili pak nerazvijenim zemljama. Međutim, istodobno se je pod krinkom makroekonomskih benefita svih vrlo vješto sakrivala činjenica da je proces globalizacije znatno pridonosio stvaranju slike bipolarnog svijeta proširujući podjelu između bogatih i siromašnih, odnosno pobjednika i gubitnika. Osim toga, treba naglasiti da je kreiranje ovog procesa od početka bilo u rukama velikih i utjecajnih igrača koji sami stvaraju pravila igre i drže ih se onoliko dugo koliko to njima odgovara.
RANJIVOST SUSTAVA
Nesumnjivo, zanimljivo pitanje koje se postavlja danas je pitanje što se s procesom globalizacije događa u posljednje dvije dekade ovog stoljeća kada se svijet suočava s do sada nezapamćenim krizama. Drugim riječima, jesu li kriza iz 2008., pandemijska kriza te rat u Ukrajini doveli u pitanje budućnost ovog procesa i hoće li on biti zamijenjen suprotnim procesom deglobalizacije, odnosno ponovnim jačanjem nacionalnih ekonomija. Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz činjenice da se dosadašnjim procesom globalizacije nije stvorio adekvatan sustav koji može odgovoriti na sve krizne izazove s kojima se susreće ili će se susretati u budućnosti. Kriza iz 2008. nevjerojatnom se brzinom prenijela u sve zemlje svijeta, i to ponajprije preko svjetskog financijskog tržišta koje je, kako smo to i ranije naglasili, trebalo biti temelj sigurnosti i prosperiteta cjelokupnog procesa globalizacije. Ta je kriza istodobno upozorila i na nepostojanje jednakosti u pristupu pomoći najugroženijim zemljama što se ogledalo u tome da su se neke zemlje spašavale (primjerice Grčka), a neke druge su bile prepuštene same sebi (npr. Mađarska). Na ranjivost globaliziranog sustava još je bolnije upozorila i pandemijska kriza. Širenje virusa nije moglo biti uspješno zaustavljeno zbog velikog stupnja mobilnosti rada, proizvodni i opskrbni lanci transkontinentalnog tipa jednostavno su prestali funkcionirati pridonoseći stvaranju još veće ekonomske krize, komunikacijski kanali su bili prepuni "šumova", a čelna uloga međunarodnih institucija (kao što je Svjetska zdravstvena organizacija) nažalost je izostala ili pak bila beznačajna.
Da nije izgrađen odgovarajući globalni sustav, pokazuju nadalje i trgovinski ratovi na relaciji Kina - SAD - EU iz 2018. Posljednja velika kriza kojoj netom svjedočimo je rat u Ukrajini, čije posljedice mogu prerasti u krizu neslućenih razmjera. Ne treba biti ni prognostičar ni ekonomski analitičar u spoznaji da bi prekid ruske opskrbe plinom rezultirao nastankom recesije u Njemačkoj, a time i u EU zemljama. Problem je tim izraženiji imamo li u vidu da u EU ne postoji zajednička energetska politika te da su zemlje članice EU-a izuzetno heterogene glede svojih potreba za uvozom ruskog plina. Nastanak moguće recesije nažalost koincidira s rastućom inflacijom, očekivanim povećanjem kamatnih stopa te potencijalnim oživljavanjem pandemijske krize za koju još uvijek ne možemo tvrditi da je iza nas.
UPITNA DEGLOBALIZACIJA
Rezultanta svih ovih negativnih silnica mogla bi biti stagflacija, koja će podjednako pogoditi sve zemlje članice EU-a, bez obzira na to je li riječ o zemljama centra ili periferije. Razorni učinak tim će se više pojačati zbog činjenice da se zemlje još nisu oporavile od pandemijske krize u kojoj su potrošile većinu instrumenata ekonomske politike. U tom kontekstu događaja realno je pretpostaviti da će i Hrvatska, kao mala zemlja i zemlja periferije snositi sve posljedice koje ovakvo krizno stanje donosi.
Ako su prethodno nabrojene krizne situacije upozorile da proces globalizacije nije izgradio adekvatan sustav koji bi se mogao s njima učinkovito nositi, tada je logično da povjerenje prema tom procesu slabi. Slabljenje tog povjerenja istodobno označava jačanje koncepta nacionalne države. Odatle Trupova doktrina "SAD na prvom mjestu" ili Orbanova o potrebi "hodanja na svojim nogama". Rat u Ukrajini posebno potencira ovaj problem u okviru EU-a. Štoviše, stavlja na kušnju zato što EU ne predstavlja jedinstvenu državu nego zajednicu različitih zemalja heterogenih interesa.
Znači li vraćanje konceptu nacionalne države deglobalizaciju? Mišljenja sam da je jačanje koncepta nacionalne države refleksni i kratkoročni odgovor na probleme koje proces globalizacije nije uspio riješiti, te da se ne može protumačiti kao početak obrnutog procesa deglobalizacije. U prilog ovoj tezi ide činjenica da je dosadašnji proces globalizacije, uz sve svoje negativnosti, povezao svjetska gospodarstva, te da bi vraćanje na početne postavke bilo preskupo i time neracionalno. Nadalje, kreiranje procesa globalizacije od početka je bilo u rukama velikih igrača, pa je realno očekivati da će se to nastaviti i u budućnosti. Proces globalizacije jest u krizi, ali nikako neće biti prekinut. Ono što je izglednije i realnije pretpostaviti jest da će se proces globalizacije jednostavno podvrgnuti promjenama, odnosno da će biti redizajniran. Logika na kojoj počiva ova tvrdnja vrlo je jednostavna i povijesno dokazana. Uvijek su promjene k novome nastajale kada je postojeće stanje pokazalo nedostatke i slabosti.
KOMPANIJE ILI DRŽAVE
Na tragu ovog zaključka treba promatrati prijedloge raznih modela koje na ovom planu iznose upravo jaki igrači na globalnoj pozornici kao što su to MMF i Svjetski ekonomski forum (WEF). Posebno su pri tome zanimljivi prijedlozi koji dolaze od WEF-a koji se ne smiju zanemariti zbog jednostavnog razloga jer ga čine najutjecajniji i najmoćniji ljudi na svijetu kojeg čine gospodarstvenici, političari, znanstvenici i intelektualci. WEF se pri tome zauzima za tzv. veliko resetiranje globalne ekonomije koje bi se realiziralo provođenjem "četvrte tehnološke revolucije", fokusirane na jednakost, socijalnu pravdu i zaštitu prirode. Nova tehnološka revolucija trebala bi redefinirati cjelokupni sustav proizvodnje, potrošnje i komuniciranja te postići uspješno spajanje ljudskog fizičkog, digitalnog i biološkog identiteta. Nužnost za velikim resetiranjem pri tome se izvodi iz sraza dvaju oblika kapitalizma - jednog koji je nesposoban učinkovito riješiti postojeće globalne probleme i drugog koji bi bio njegova transformacija u postkapitalizam i koji bi mogao učinkovito prevladati trenutačni svjetski kaos. Taj novi oblik kapitalizma Klaus Schwab, čelnik WEF-a i utemeljitelj projekta "velikog resetiranja", naziva inkluzivnim kapitalizmom. Sustav inkluzivnog kapitalizma pri tome bi trebao predstavljati model globalnog upravljanja koji bi dugoročno trebao očuvati fleksibilnost poslovanja i njegovo trajno postojanje u društvu.
Međutim, trebalo bi imati u vidu da WEF, polazeći od svoje globalističke i tehnokratske ideologije, primarno promovira upravo interese velikih igrača te je u tom smislu inkluzivni kapitalizam, onako kako ga shvaća Schwab, u biti takav oblik kapitalizma u kome će uloga multinacionalnih kompanija postati još značajnija jer će na sebe preuzeti obveze i dužnosti koje danas obnašaju države. Uz to, projekt velikog resetiranja predviđa kako reformiranje samog čovjeka, tako i postojećih svjetskih institucija i struktura, pri čemu bi, primjerice, upravo WEF trebao preuzeti ulogu UN-a. Međutim, dublje ulaženje u analizu svih ovih segmenata, bez obzira na to koliko bi bilo zanimljivo, prelazi okvire ovog osvrta.
PIŠE: DR. SC. NIKŠA NIKOLIĆ Redoviti profesor u trajnom zvanju pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu