Nema tome davno da sam kao poklon za rođendan dobila putovanje u Pariz i atraktivnu roza beretkicu kako bih po dolasku pokazala svoj pariški duh. Premda sam bila u Parizu već nekoliko puta, ovo me je zasigurno razveselilo. Pariz je svjetsko središte umjetnosti, znanosti i kulture. Biti u tom gradu svjetlosti u meni uvijek iznova stvara ugodni osjećaj pripadanja svjetskim trendovima u mnogim segmentima ljudske kreativnosti. Volim taj grad.

Kada posjetitelj nema previše vremena na raspolaganju, mora se odlučiti između brojnih zanimljivih mogućnosti. Kako sam osobno sklona umjetnosti, moj odabir bio je sam po sebi razumljiv. Moram posjetiti staru damu Mona Lisu i Montmartre, mjesto okupljanja najpoznatijih umjetnika. Da biste vidjeli jedan od najpoznatijih ženskih portreta, morate ući u muzej Louvre. Čini se jednostavnim, ali tome nije tako. Treba strpljenja u dugačkom redu posjetitelja kako bi se ušlo u taj hram povijesti umjetnosti. Napokon stojim pred nenadmašnim slikarskim djelom Leonarda da Vincija. Zaštićena debelim neprobojnim staklon zagonetno se smješeći gleda me moja dobra znanica, premda se nismo mogle upoznati zbog vremenske distance od pet stoljeća. Nije to velika slika, ali smiren i blažen pogled mlade žene, s prekriženim rukama u krilu, odiše nevjerojatnom snagom i toplinom. To je mogao naslikati samo zaljubljeni umjetnik. O umjetnikovu emotivnom odnosu prema svom modelu dovoljno govori činjenica da završenu sliku nikada nije isporučio naručitelju, firentinskom trgovcu svilom Francescu del Giocondi, njezinu suprugu. Zanimljivo, sliku su u svojim dvorcima promatrali mnogi francuski kraljevi, da bi je godinama prije spavanja gledao i Napoleon. Tek nakon njegove abdikacije slika je smještena u muzej te je napokon omogućeno svim ljubiteljima slikarstva da je vide.



Jedno od mojih omiljenih mjesta je Montmartre, čudesna pariška četvrt smještena na vrhu malog brežuljka. Montmartre je boemsko srce Pariza, nekoć malo srednjovjekovno selo izgrađeno davne 1147. godine. Labirint je to malih uličica, punih trgovina, restorana i umjetničkih galerija. Bajkovita kamena Bazilika, kruna je na vrhu brda. I upravo ovdje bila je moja proslava rođendana, među karikaturistima, slikarima, njihovim kistovima i njihovim platnima. Kako sam već bila u Parizu i upoznala brojne znamenitosti grada, ovaj put željela sam veći dio vremena uživati samo u toj četvrti. Stoga sam odsjela u hotelu, nekoliko koraka od Moulin Rougea i svega najboljega od Montmartra. Odlična lokacija, u mirnoj ulici, sto metara od živahnog susjedstva, s uličnim umjetnicima i brojnim kafićima. Izvrstan mali hotel u staroj zgradi, a u sobi divan miris po L’occitane proizvodima za kupanje. Kroz visoka staklena vrata, koja su se otvarala prema nepostojećem balkonu, u potkrovlju stare zgrade, širio se predivan pogledom na pariške krovove. Prozori s dvostrukim staklima blokirali su zvukove koji su dolazili izvana. Bio je to lijep boravak od samo dvije noći. Na kraju dugog dana, po povratku u hotelsku sobu, osjećala sam se kao kod kuće.

Lijepa arhitektura iz različitih epoha krasi ovu četvrt kao i prekrasan pogled s jedne od najviših točaka u gradu. Šetala sam se čudesnim uskim ulicama, prolazila pokraj malih trgovina i restorana. Zanimljiva usputna stajanja činila sam za kupnju vrućih kestena i slatkih savršeno pastelnih makarona. Već prvoga dana u vrijeme ručka nagradila sam se kuhanim puževima i čašom sofisticiranog bijelog vina na jednom od živopisnih trgova, u vrlo lijepom restoranu. Bilo je ukusno, no od cijene mi se zavrtjelo u glavi, pa sam do kraja mog boravka uživala u svježe pečenim kroasanima u jednoj od najboljih pekarnica i toploj čokoladi.

Inače, u godinama između 1872. i 1914. ovdje su živjeli i radili mnogi značajni umjetnici kao što su; Van Gogh, Matisse, Degas, Toulouse-Lautrec... I danas mnogi umjetnici ovdje dolaze i crtaju pješake u prolasku, postavljaju štafelaje i prodaju svoja umjetnička djela, dok stvaraju nova. Ovo je uistinu središte kreativne aktivnosti, lijepa umjetnička baština sa seoskim ugođajem. Neizmjerno volim ovaj dio Pariza.



U samom srcu Montmartra nalazi se i prekrasna, slikovita Bazilika Sacre-Coeur. To je vrlo šarmanta građevina, puna pozitivne energije. Njezina gradnja započela je 1875. godine, u romaničko-bizantskom stilu, a crkva je konačno 1914. godine posvećena srcu Kristovu. Uvijek je zadovoljstvo doći ovamo. Sviđa mi se atmosfera. Eksterijer bazilike ima šarmantnu arhitekturu izgrađenu u blještavo bijelom kamenu, tako da uvijek izgleda kao da je nova, dok je interijer velik, otvoren, spokojan, prozračan, veličanstven i zadivljujući s pozlaćenim muralima, freskama na zidovima, kipovima i orguljama s kraja 19. stoljeća. U njoj se nalazi i najveći mozaik u Francuskoj. Još jedan kuriozitet. Bazilika je otvorena čitavu noć za potrebe beskućnika.

Na ulazu u baziliku platila sam sedam eura kako bih se popela stubištem do samog vrha kupole, s kojeg se pruža lijep pogled na grad. Uskim kamenim spiralnim stepenicama, s malo mjesta za usputni odmor, penjala sam se do promatračkog područja kupole. Na putu su lijepi mali znakovi s ohrabrujućim porukama poput “još samo 600 milijardi koraka”! Mnogo je stepenica do gore, iscrpljujuće je, ali dostižno za znatiželjne posjetitelje. Nekih 300 spiralnih stepenica odvelo me do kupole odakle se pruža vidik na najspektakularniju panoramu Pariza. Kažu da se po vedrom danu može vidjeti i do 30 km uokolo.

Uživala sam u spokojnom ambijentu i prekrasnom pogledu na grad.

Po povratku s kupole, na stepenicama ispred bazilike, zatekla sam okupljene ljude koji su slavili kraj još jednog radnog tjedna. To su Parižani koji uživaju u nadahnjujućoj atmosferi svoga grada. Pozavidjela sam im na načinu života.

Posebno iskustvo na ovom putovanju bio je odlazak na večernju predstavu u kabaret stilu u Moulin Rouge.



Ovo prekrasno kazalište smješteno je u zgradi s crvenom vjetrenjačom na pročelju, nedaleko od mog hotela. Unaprijed rezervirana karta omogućila mi je pola boce šampanjca i uživanje u spektakularnom nastupu plesača/plesačica koji su besprijekorno plesali s neviđenom energijom u veličanstvenim kostimima, teatralnoj scenografiji potpomognutoj specijalnim zvučnim i svjetlosnim efektima. Sjedeći za okruglim stolom, s čašom šampanjca u ruci, prisjetila sam se velikog francuskog glumca i šansonijera Mauricea Chevaliera koji je godinama nastupao na ovoj istoj pozornici. Nisam imala prigode vidjeti njegov šarmantan nastup uživo jer je umjetnik preminuo davne 1972. godine. No među zidovima ovog kabareta ostao je njegov duh koji sam osjetila vrlo snažno. Prožeta umjetničkim duhom Pariza, obogaćena novim iskustvima, napustila sam ovaj veličanstveni grad... (I.S.)