Nedavno se osječkim ulicama trčao Ferivi polumaraton. Sudionici utrke, ali i gledatelji, kao da su pogledom tražili nekoga sa strane. "Gdje je Kristinka?" Svima je bilo jasno tko je Kristinka. Ono pretposljednje slovo, drugo K, valjda ju je od rođenja razlikovalo od ostalih.

Nažalost, Kristinka Marković već tada je trčala svoju "posljednju utrku". Životnu. Opaka ju je bolest sustizala, a u srijedu je među osječkim sportaši(ca)ma i rekreativcima prostrujala vijest: Umrla je Kristinka. Rođena Osječanka (15. svibnja 1973.), odrasla u Retfali, gdje je i završila svoju "najdužu utrku". S 12 godina počela je trenirati atletiku, prvo srednje pruge, poslije se prebacila na dugačke staze, 5000 i 10.000 metara, polumaraton i maraton. Osvajačica je medalja na državnim prvenstvima, sudionica svjetskih prvenstava u polumaratonu, bila je 1999. i na Svjetskim vojnim igrama u Zagrebu. Ono po čemu je mnogi poznaju, ponajprije Osječanke, ipak je aerobika. U taj je svijet ušla radeći na prevenciji ozljeda i rehabilitaciji, upoznavši tada važnost rekreacije i aerobike, pa ju je vodila u nekoliko osječkih dvorana i fitness centara. S otvaranjem Gradskih bazena bila je pionir akvaaerobike u gradu. Završila je edukaciju Hrvatske olimpijske akademije i stekla zvanje voditelja aerobike. Poslije završava stručni studij i stječe zvanje višeg trenera fitnessa na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a završila je i tečaj nutricionizma Ustanove za cjeloživotno učenje Magistra iz Pule, gdje je pet godina bila predavačica i voditeljica obrazovnih grupa za provedbu tečajeva u Osijeku. Od 2004. godine zaposlena je u Športskim objektima d.o.o. Osijek kao voditeljica sportskih programa, radeći na individualnim i grupnim programima za sve dobne skupine. Bila je i instruktorica u Školi klizanja, a kao tajnica Saveza sportske rekreacije "Sport za sve" Osječko-baranjske županije sudjelovala je u organizaciji i promociji brojnih priredbi iz sportske rekreacije, čiji je bila gotovo zaštitni znak.

- Moja prva trenerica. Zbog nje sam zavoljela aerobik. Naša heroina, naša lavica - stoji u jednoj od brojnih poruka na društvenim mrežama.

Kristinka je bila inspiracija brojnima. Posebno onima koji su znali sami sebe sažalijevati. Mislili kako su njihovi problemi najveći. I kada joj je dijagnosticirana teška bolest, širila je pozitivnu energiju. Sve je prebacivala na šalu. Nije se predavala, vjerovala je kako će bar još koji put otrčati "step" ili bar zakoračiti na njega, pogledati još koju utakmicu Reala.

- Molim samo šarenu odjeću i veselu šminku, neka netko pusti koju moju pjesmu. Ne bude li tako, poslat ću vam kišu. Ne bacajte novac na cvijeće i oglase u novinama. Ja to ionako neću vidjeti. Ozbiljno mislim. Bolje popijte nešto. Ponekad nazovite Tonija i pitajte kako je. Da lavica sam, borim se, glupiram, skitam... bla-bla... nemojte ništa pisati o tome. Samo želim biti sigurna da ću ovo na vrijeme tražiti od vas. Imam šačicu vas zbog kojih je vrijedilo stisnuti zube i izdržati. Vi znate na koga mislim - poručila je nedavno Kristinka.

Sin Toni može biti ponosan na svoju majku. Kao i njezini majka, otac i sestra s obitelji, koji će se danas (četvrtak) u 14.10 oprostiti od nje na Centralnom groblju. Kao i brojne Osječanke i Osječani. Zbogom, Kristinka!