O aktualnoj situaciji oko inflacije i svega što se s tim problemom povezuje, o čemu se u javnosti sve više priča, kako kod nas tako i u Europskoj uniji, SAD-u i drugim dijelovima razvijenog svijeta, pri čemu se nerijetko u medijima sve prikazuje u dramatičnim tonovima, kao i o monetarnoj politici, ulozi koju vezano uz inflaciju u Hrvatskoj ima HNB, te mogućim riješenjima da se prijetnja rasta inflacije obuzda i stavi pod kontrolu, svoj komentar za ovotjedni Magazin napisao je prof. dr. sc. Damagoj Sajter s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

- Ima jedna šala koja je smiješna samo ekonomistima, a ide ovako: koliko je središnjih bankara potrebno da se zamijeni žarulja? Jedan, ali uz sedam milijardi pomoćnika; bankar drži žarulju na mjestu, a svi ostali okreću svijet oko njega! Šala cilja na to da su centralne banke postale najvažnije institucije u ekonomskom sustavu. Sve se okreće oko njih. Treba podsjetiti, osim što su si same u posljednje vrijeme uzele u zadatak koješta što im uopće nije posao, npr. borbu protiv rasne nejednakosti, osnovni im je posao održavanje stabilnosti cijena. Drugim riječima, zadatak im je da u sustavu u kojemu nijedan novac nema baš nikakvo pokriće, jednako ni dolar ni bitcoin, nema ni inflacije ni deflacije, odnosno da su cijene stabilne. To se uređuje prije svega određivanjem bazne kamatne stope, one koja je temelj za sve ostale kamatne stope u ekonomskom sustavu. Ako je bazna kamatna stopa previsoka, novac će biti skup, krediti će biti skupi, poduzeća će teško dolaziti do novca, neće biti investicija, smanjit će se zaposlenost i nastat će deflacija i recesija. A ako je bazna kamatna stopa preniska, novac će biti jeftin, krediti će biti jeftini, poduzeća će lako dolaziti do novca, bit će investicija i povećat će se zaposlenost. Već dugi niz godina središnje banke drže kamatne stope vrlo niskima, u nekim državama čak i negativnima, kako bi potaknule rast gospodarstva.

I kod nas je bilo slično; mi smo na Ekonomskom fakultetu u Osijeku prije pandemije jednom godišnje vodili studente u posjet Tržištu novca u Zagrebu, i tako unatrag možda desetak godina, pa i više. Neupućeni bi možda pomislili kako novca u Hrvatskoj nema, ali, upravo suprotno, svake godine na Tržištu novca bila je ista priča: banke su krcate novcem, novca u sustavu ima u preobilju. Budući da su sve banke imale viškove, a nitko manjkove, obujam trgovine bio je toliko malen kroz toliko dugo vremena da je Tržište novca na kraju zatvoreno.

Interesantno je da unatoč tome što su mnogi upozoravali na opasnost inflacije, inflacije nije bilo. To je čak dovelo do nekih novih poimanja i teorija kako uopće ekonomija funkcionira. Kad je došla pandemija, zaustavljeni su ekonomski tokovi, a središnje banke dodatno su obasule sustav novcem kako ne bi kolabirao. Sad kad je pandemija na odlasku (bar se tako sad čini), otvorene su brane ovim tokovima i bujica je krenula, poplava je novca u sustavu. Ne samo da je krenula poplava novca, nego je navrla i potražnja, do te mjere da su neka od najvažnijih čvorišta svjetske trgovine začepljena, prekrcana, jedva funkcioniraju. I nastala je inflacija; u SAD-u najveća u posljednjih nekoliko desetljeća. Čini se da 7,5 % inflacije nije strašno puno, ali kad bi se ovih 7,5 % zadržalo u srednjem roku, novac bi u pet godina izgubio trećinu svoje vrijednosti.

Ono što je sad potrebno i što se očekuje jest podizanje kamatnih stopa, ali izazov je u tome da se to ne učini prenaglo i preintenzivno jer bi to dovelo do recesije. No ekonomija je odraz društva, ali društvo nije fino uštimani mehanizam. Upravo suprotno, društvo je umnogome kaotično, i nekad se čini da funkcionira skoro kao mehanizam, a drugi put uopće ne reagira, ili reagira suprotno od očekivanog. Zato je sad veliko pitanje koliko podići kamatne stope, u kolikim koracima, koliko dugo čekati reakciju ekonomije i hoće li ekonomija reagirati uopće.



Što se Hrvatske tiče, HNB je davno odabrao biti pasivnim igračem, odnosno fokusirati se na stabilnost tečaja, a sve ostalo zanemariti, staviti u drugi plan. Sad smo na pragu ulaska u eurozonu i bit će nam onako kako Europska središnja banka (ECB) odredi. Problem je u tome što europske ekonomije nisu ujednačene, nisu jednako "vruće", inflacija nije jednaka u svim zemljama, a postoji samo jedna središnja banka. Zasad ECB ne najavljuje podizanje kamatnih stopa. Vjerojatno kalkuliraju da će se povećanje koje najavljuje američki FED preliti u globalni ekonomski sustav, pa veće intervencije u Europi neće biti potrebne. Ovo čekanje ima svoju cijenu, jer ako ne bude očekivanih reakcija, poslije će možda biti prekasno. Hrvatska je u svakom slučaju otvorena ekonomija, što znači da se na nas prelijevaju globalna kretanja. Pojednostavljeno, ako je američkoj korporaciji dolar skup jer je FED podignuo kamatne stope, ona će odustati od gradnje hotela na Jadranu, pa domaći dobavljači neće imati posla. Sve što se događa u svijetu odražava se i na našu ekonomiju jer Hrvatska nije otok.

A zašto ECB ne reagira? Više je razloga, ali najvjerojatnije zato što to ima veliki politički teret. Nijedna vlada ne želi povećanje kamatnih stopa u svom mandatu, jer to znači kočenje ekonomije. Poznata je anegdota iz 1965. kada je na znakove pregrijanosti ekonomije američki guverner Martin najavio povećanje kamatnjaka, pa ga je predsjednik Johnson u izravnom susretu čak i fizički napao. Trump je također bio bijesan na samu ideju poskupljenja novca. Ponovimo, nijedna vlast ne želi recesiju u svom mandatu i radije će odabrati inflaciju (ne preveliku, naravno) koja goni građane i poduzeća na trošenje novca prije nego novac izgubi vrijednost, čime užaruje ekonomske tokove, a ne nezaposlenost i recesiju. Što je središnja banka nezavisnija i otpornija na političke utjecaje, to će bolje obavljati svoj posao. Iako nijedna nije sasvim i potpuno nezavisna, ipak postoji spektar: uz ionako ograničen utjecaj koji ima, HNB u novije vrijeme zasigurno nije nezavisan, a pitanje je koliko će to uspjeti biti ECB.