Novosti
TIHOMIR CIPEK POLITIČKI ANALITIČAR

Glavno nadmetanje ne odvija se na granici Ukrajine, nego unutar EU-a
Objavljeno 28. siječnja, 2022.
Cilj SAD-a je slomiti komunikaciju između Europske unije i Rusije

U svjetlu aktualnih napetosti oko Ukrajine, naš je sugovornik politolog Tihomir Cipek, dobar poznavatelj međunarodnih političkih odnosa, koji je s Davorom Bobanom 2017. godine napisao nagrađenu knjigu "Politički sustav Rusije".



Što je stvarni, veći uzrok ovoga što se događa na istoku Ukrajine - agresivnost Rusije u svjetlu slabljenja moći SAD-a, koja je Ukrajini već ranije nedostupnim učinila njezin teritorij na Krimu, ili širenje NATO-a, za koje Rusija smatra da ugrožava njihove interese?

- Mislim da, naravno, postoji i jedno i drugo. Ključ mi se ipak čini u tome da svijet postaje multipolaran i da zapravo dominacija SAD-a, koja je uspostavljena nakon što su pobijedili u Hladnom ratu, polako pada. Svijet polako prihvaća paradigmu koju su zagovarale ruska i kineska diplomacija, pa i indijska, a i države Afrike i Azije su načelno tome sklone, a to je multipolarnost u međunarodnim odnosima. Iz tog multipolarnog svijeta SAD se ponovno želi vratiti u jedan unilateralni svijet u kome bi dominirao. Pritom koristi "zamrznute konflikte". Jedan od njih je ovaj između Ukrajine i dijelova te zemlje koji su se separirali od središnje vlasti. Činjenica jest da je sve počelo s Majdanom i nasilnim svrgavanjem jedne vlasti, nekom vrstom puča, a onda se tek nakon puča dobila izborna legitimacija za novu ukrajinsku vlast. Sada se Ukrajina našla na brisanom prostoru. S jedne strane ovisi o ruskim energentima, Rusi su im susjedi, a još uvijek u dijelu ukrajinske javnosti Ruse doživljavaju ne kao neprijatelje, nego kao bliski narod - i zato uvijek imate diplomatske izjave Sergeja Lavrova kako oni nikada neće napasti ukrajinski narod. S druge je strane politika američkog savezništva i dominacije koju nakon dolaska demokrata na vlast ponovo forsira SAD. Naravno, ne nailaze samo na odlučniju i agresivniju Rusiju, nego i na niz sumnji i znakovitih šutnji među vlastitim saveznicima. Istaknuo bih šutnju Turske i pokušaj Njemačke i Francuske da, s obzirom na krizu, razviju samostalnu politiku EU-a.

Ne žele otvoreni rat


Koliko je realno da sve doista preraste u vojni sukob i uslijede nova ruska osvajanja ukrajinskog teritorija - kako bi se Zapad uopće mogao postaviti spram toga?

- Ruske snage koje su angažirane na granicama gdje vidimo da sada imaju vježbe, plus ruska avijacija je u Bjelorusiji, nisu dovoljni da se izvrši agresija i da se okupira Kijev i dođe do Galicije na drugoj strani. To su zapravo vježbe upozorenja, kojim se želi poručiti da će Rusija braniti Donbas, znači teritorije koji su većinski naseljeni ruskim stanovništvom, i koji se ograničenim ratom uz pomoć Rusije odvojio od Ukrajine. Obje strane i SAD-a i Rusije žele poslati upozoravajuću poruku. Mislim da se glavno nadmetanje ne odvija na granici Ukrajine, nego unutar Europske unije. Za sada izgleda da Ukrajina i nije glavni cilj SAD-a. Radi se o tome da slome komunikaciju između Europske unije i Rusije. A njihova jedina prava komunikacija zasnovana je na trgovinskim, ekonomskim interesima. Ekonomski interesi između Rusije i velikog dijela EU-a, ponajprije Njemačke, vrlo su snažni. Ponavljam. To je jedino jamstvo komunikacije između EU-a i Rusije, a rekao bih i pretpostavka oblikovanja zajedničke politike Unije. Ako se pokidaju ekonomske veze, onda se Rusija još jače gura prema Kini, sukob je sve izgledniji. Zato je Njemačka jako oprezna, pa je odlučila da ne naoružava Ukrajinu.

Koliko je SAD, prethodno iskazano i u povlačenju iz Afganistana, doista danas u defenzivi kada je riječ o vojnom, ali i gospodarskom utjecaju te zemlje u svijetu?

- Činjenica jest da globalna ekonomska moć SAD-a polako opada. Naravno SAD je i dalje nedvojbeno najveća ekonomska i demokratska sila svijeta. Ali očito je da su socijalni i rasni rascjepi unutar te zemlje sve veći. Jedan od njihovih uzroka je i ekonomska politika. Mislim da brojne europske liberalne demokracije sa zabrinutošću gledaju na unutarnje cijepanje američke nacije, nepomirljivost koja tamo postoji nikada nije bila tako snažna i duboka. "Bijela protestantska Amerika" postaje manjinska Amerika. Filozofija "melting pot", sklapanja svih tih vjerskih i rasnih, etničkih skupina u jednu jedinstvenu američku naciju je dovedena u pitanje. Nedavno sam čitao istraživanje - nekada se čak i do 60 % republikanaca pomirilo s izborom demokratskog predsjednika, pa su nakon izbora pristali uz predsjednika i podržavali njegovu politiku. Bilo je također i obrnuto, pa je, primjerice, velik dio demokrata smatrao da je Reagan dobar predsjednik. Dakle, nakon izbora većina nacije se okupila oko izabranog predsjednika. Danas samo oko 4 % jednih ili drugih podržava predsjednika iz suprotnog tabora. Jasno je da su rascjepi unutar američkog društva sve dublji. U tim okolnostima vanjski konflikt nije samo dobro došao američkom vojno-industrijskom kompleksu, nego i pokušaju da se nacija ponovo nekako poveže, ujedini. Vanjski neprijatelj je za tu svrhu uvijek dobro sredstvo. Možemo vidjeti da, ako se prati rasprava u američkom kongresu i senatu, jedino oko čega se i republikanci i demokrati slažu je da im je najveći neprijatelj Rusija. Uvijek kada nacija ima unutarnjih identitetskih problema, trebate nekog vanjskog neprijatelja ili "neprijatelja". Rusija u američkoj politici tradicionalno ima tu ulogu. Iako je situacija sasvim drukčija i Ruska Federacija ni približno nema moć koju je imao SSSR.

Što znači ova ograničena vojna pomoć NATO-a, gdje imamo niz poteza koji ojačavaju vojnu moć Ukrajine, ali ne i veliki dolazak NATO-ovih snaga u tu zemlju?

- To zapravo znači da se NATO nije spreman upustiti u otvoreni rat s Rusijom. Oni daju signale da će pomagati Ukrajini, ali kada bi netko poželio biti sarkastičan, borba se može voditi, "ali samo do posljednjeg Ukrajinca i Rusa". Jasno je da se oni neće neposredno miješati i da se pokazuje kako i sam NATO ima neka ograničenja. Pogledajte recimo Tursku. Ona znakovito šuti, ne progovara i ne miješa se, a riječ je o snažnoj sili NATO-a koja graniči s "ruskim svijetom". I distribucija vojne pomoći isto s jedne strane pokazuje da i unutar EU-a postoje razlike. Nije slučajno da Njemačka šalje bolnice i kacige, a zabranjuje izvoz oružja. Opet se pokazuje da, čim se sukob između SAD-a i Rusije produbi, EU nema jedinstvenu vanjsku politiku i ne može djelotvorno funkcionirati. Javlja se, sada već tradicionalni rascjep između Poljske i baltičkih država na jednoj strani i Njemačke, pa čak i Francuske u nekoj manjoj mjeri, na drugoj. Što su okolnosti konfliktnije, taj rascjep se produbljuje. Naime, interes je Francuske i Njemačke da surađuju s Rusijom i da održe komunikacije, koje su, zahvaljujući ekonomskim vezama, još uvijek vrlo jake. U tom svjetlu treba gledati novu europsku mirovnu inicijativu tzv. Normandijski format kojom se potiču pregovori između Rusije i Ukrajine, uz sudjelovanje Francuske i Njemačke.

Europa se lomi


Koristi li u svojoj agresivnosti Rusija upravo tu činjenicu da je Europa ovisna o njezinu plinu, a da plinovod Sjeverni tok još nije u funkciji? Vidimo da su neke vodeće EU države, spomenuli ste Njemačku, zasad vrlo oprezne u konkretnoj potpori Ukrajini?

- Naravno. Njemačka o tome ovisi. Ona bi se možda mogla preorijentirati i učiniti EU ovisnijim o energentima koji dolaze iz SAD-a, dakle, o plinu koji se proizvodi iz škriljevca. Ali tu postoje dva problema. Prvo, to je izrazito "prljava" industrija, ona zagađuje, a Zelenima, koji su u Njemačkoj sada dio vlasti, već je i Sjeverni tok "bio previše" u ekološkom smislu. Pa ako se tu racionalno i dosljedno postave, reći će da je ovo još gore za očuvanje okoliša. Druga dimenzija je da je tako proizveden plin prema nekim procjenama čak od 20 do 30 % skuplji. No to pokazuje da politika može dominirati nad ekonomijom. U ovom slučaju politička moć SAD-a nastoji se koristiti da bi se ojačala američka ekonomska moć. S jedne strane postoji sukob s Rusijom, pa se tvrdi da se od neprijatelja ne mogu primati energenti. Jasno je da je SAD uložio veliku energiju da zaustavi Sjeverni tok 2. Nekoliko stotina i tvrtki i pojedinaca koji su tu surađivali bilo je pod sankcijama. Takvom politikom SAD dobiva dvije stvari - može proširiti tržište za svoj ili katarski plin - s jedne strane, a u političkom smislu to dovodi do toga da EU ne može oblikovati jasnu vanjsku politiku. Europa se iznutra počinje lomiti.

Plasira li svoje izjave predsjednik RH Zoran Milanović o Ukrajini samo zato da bi "kontrirao" premijeru Plenkoviću, što nije problem kada je riječ o unutarnjepolitičkim temama, ali može biti problem kada je riječ o međunarodnim odnosima?

- To se u diplomaciji zapravo ne smije izreći. On očito nije imao neki plan, nego je na pitanje odgovorio iskreno, dakle nediplomatski. Izgleda da je danas problem da se postavi jasna razlika između javne i privatne sfere. U javnoj sferi čovjek se treba truditi da bude sabran, taktičan i do kraja racionalan. Naime, ako se jezik iz privatne sfere koristiti u javnoj, često se povrijede ljudi koji to nisu zaslužiti. Time se dovodi u pitanje mogućnost da se ljudi dogovore, da se usprkos razlikama uspostave bar neke zajedničke vrijednosti, neka vrsta "zajedničkog obzora smisla". Naravno, osobito u diplomaciji se trebaju mjeriti riječi. Diplomacija je, što bi rekli stari Dubrovčani - sa svakim ulijepo, ni sa kim iskreno. Čak i da izostavimo taj žalac i očitu prijetvornost koja se krije u dubrovačkom diplomatskom načelu, jednostavno, neke se stvari u međunarodnim odnosima podrazumijevaju – dakle, ne treba se baš sve reći. To je ideja diplomacije, a ovo je bio diplomatski incident na jednoj, ali, s obzirom na ukrajinsku reakciju, i na drugoj strani. Treba zaključiti da je potpuno jasno da bez Rusije nema rješenja sukoba. To je i bio cilj ruske akcije. Ruske vanjska politika pokazala je da još uvijek posjeduje vještinu koja je potrebna da bi se utjecalo na međunarodne odnose.


Igor Bošnjak
Ruske snage na granicama nisu dovoljne da se izvrši agresija, okupira Kijev i dođe do Galicije

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana