Odlazak Aleksandra “Akija” Rahimovskog sa životne i glazbene pozornice bila je prilika za mnoštvo emocijama nabijenih novinskih oproštaja, ali i za postavljanje pitanja koja je bila uloga njegove matične skupine Parnog valjka u povijesti rocka ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi.

Svatko tko je poslije rata bio u Beogradu mogao je uočiti kako je kult Parnog valjka i onoga što je Aki pjevao ondje puno veći, nego kod kuće. Vrijedi to i za druge protagoniste popularne glazbe u Hrvata, poput Arsena Dedića, Olivera Dragojevića, Jure Stublića ili Azre. No, kada govorimo o tome što je Parni valjak značio svojoj publici od sredine sedamdesetih, kada je ta skupina nastala nakon raspada začinjavaca rocka u nas, “Grupe 220”, može se postaviti i pitanje je li Parni valjak uopće izvodio rock ili je riječ o još jednom zabavnjačkom sastavu, svojevrsnim “Novim fosilima” za odrasle? Naravno da bi o ovome trebalo pitati sve samo ne Husa, predvodnika ove skupine, jer je on poput Gorana Bregovića ili Johnnyja Štulića uvijek imao za javnost unaprijed pripremljene pseudofilozofske gnome koje su trebale uvjeriti općinstvo kako je riječ o glazbenom proizvodu dubokih misaonih uvida. Ne želimo ovdje reći da je ono što je radio Husein Hasanefendić bilo pretjerano dobro ili ekstremno loše, istina je, naime, uvijek negdje posrijedi, nego upozoriti na žanrovsku šarolikost tako shvaćenog rocka.

Kada je riječ o Parnom valjku nas su zaintrigirale dvije zanimljive činjenice koje se u javnosti rijetko spominju, a tiču se ove zagrebačke rock grupe. Manje je poznato da su Hus i društvo na početku svoje karijere napravili iskorak u smjeru osvajanja zapadnoeuropskog glazbenog tržišta. Očito, ambicije i samouvjerenosti nije nedostajalo. Godine 1969. bivša država potrošila je brdo novaca kako bi u partizanskom filmu “Bitka na Neretvi” angažirala neke od vodećih holivudskih glumačkih zvijezda. Manje je poznato da su u danas već zaboravljenom partizanskom filmu iz 1971. koji se snimao u hercegovačkim gudurama glumili Serge Gainsbourg i njegova životna muza Jane Birkin (“Devetnaest djevojaka i jedan mornar”). Beriva iz dva filma snimljena u bivšoj Jugoslaviji bila su tolika da si je Gainsbourg od tog novca kupio Rolls Royce. Jugoslavenski režim za propagandu nije štedio novca.

Parni valjak u želji da osvoji nije bio iznimka. Već smo na ovim stranicama podsjetili na pokušaj pokojnog Kiće Slabinca da pod umjetničkim imenom Stefan Andric započne svoju međunarodnu karijeru u Zapadnoj Njemačkoj, a sličan pothvat poduzeli su i menadžeri osječkog zeta Zdravka Čolića koji se za tu prigodu okitio nadimkom Dravco. Pod imenom Steam Roller zagrebački rokeri objavili su 1980. u Italiji album s prepjevima svojih pjesama na engleski jezik. Ovaj uradak nosio je naziv “City Kids”. Albumu za inozemno tržište prethodio je singl “Motel To Motel” koji se pojavio u Italiji (1979.) i Španjolskoj (1980.). Kako zvuči Parni valjak u toj svojoj inačici svatko se može uvjeriti na YouTubeu.

Osim na prostoru bivše države, Parni valjak ostvario je i posve neočekivanu popularnost u Poljskoj. Već na znamenitom albumu “Yugoton” iz 2001. koji je obuhvaćao poljske prepjeve uspješnica iz bivše države uvrštena je pjesma “O Nic Nie Pytaj (Bo Nie Pytam Ja)”, egzotična inačica Husovog originala “Uhvati ritam”. Šest godina kasnije izašao je cijeli album posvećen poljskim prepjevima Parnog valjka pod nazivom “Słoneczna strona miasta”. Posrijedi je zamisao producenta Grzegorza Brzozowicza. On je već prije toga ostvario projekte Kayah/Bregović i Krawczyk/Bregović. Kako zvuče Hasanefendićeve pjesme u izvedbama Paweła Kukiza, Macieja Maleńczuka, Kobre (Andrzej Kraiński), Mareka Piekarczyka, Ramone Rey ili Munieka Staszczyka može se svatko uvjeriti, ako posegne na neku od dostupnih digitalnih platformi. Sastav koji izvodi Husove pjesme naziva se Yugopolis.

Ima još jedna epizoda koja je obilježila karijeru Huseina Hasanefendića i “Akija” Rahimovskog. To je aktivno sudjelovanje u predizbornoj kampanji 1999. koju je osmislila i novcem obilato financirala američka zaklada National Endowment for Democracy, koja je ranije djelovala tajno pod okriljem CIA-e. Sjedinjene Države nisu tada skrivale svoje stajalište kako su živo zainteresirane za svrgavanje tadašnjih garnitura vlasti u Slovačkoj i Hrvatskoj. Želeći pod svaku cijenu oporbenu koaliciju na vlasti Amerikanci i njihovi ljudi na terenu (Glas 99) osmislili su uključivanje skupina Parni valjak i Majke te Zlatana Stipišića Gibonnija u operaciju motiviranja mladih glasača da izađu na izbore. Svi se sjećamo čarobno zgodne Leone Paraminski, tada još studentice glume, koja je vozeći koturaljke u televizijskom spotu pozivala vršnjake da glasuju za promjene. Mnoge zanimljive podatke o ovoj propagandnoj epopeji objavila je Catherine Baker u svojoj knjizi “Sounds of the Borderland: Popular Music, War and Nationalism in Croatia since 1991”. Baker navodi kako su Hus, Aki i Ivica Račan dijelili 1999. istu pozornicu (HNK u Zagrebu), agitirajući za pobjedu SDP-a. Hasanefendić daje intervju u kojem svoju publiku naziva “normalnom i civiliziranom” za razliku od one druge koja podupire tadašnju vlast. Na Zapadu je normalna stvar da glazbenici otvoreno staju na stranu omiljenih političara i stranaka. Dražen Žanko, Husein Hasanefendić i Gibonni bili su prve laste. U National Endowment for Democracy bili su izrazito zadovoljni tako otpjevanom i odsviranom kampanjom.