Nisam od onih koji će reći: "Jesam vam rekao", ali... Nakon susreta s Danskom događa se upravo ono što smo pretpostavili da će se dogoditi prije nje. Počeli smo veličati poraze. Već se to naziralo nakon utakmice s Francuzima.

Hrvatski su rukometaši na Europskom prvenstvu nakon katastrofe s Crnom Gorom protiv jake Danske doista odigrali hrabru utakmicu, borbenu i na voljnom momentu doista našim igračima nitko ne može ništa predbaciti. No, Hrvatska je izgubila, ne samo utakmicu nego i svaku mogućnost ulaska u polufinale. Sada možemo koristiti jednu frazu: nedostajala su nam dva igrača. Danska ih je imala u sjajnom Mikkel Hansenu i vrataru Landinu. Naš "Hansen", koji je inače godinu dana mlađi od onoga danskoga, pa ima vremena još povesti Hrvatsku, liječi leđa u Kielu. Naravno, riječ je o Domagoju Duvnjaku. Vratare, bojim se to i reći, nemamo ni blizu Dancima. U Mađarskoj smo ih izmijenili četvoricu. Da je bio i onaj peti kojeg se najviše doziva, Marin Šego, nisam siguran da bi to opet bilo dovoljno. Na vratarskim pozicijama Danci su u ovom trenutku najbolje pokriveni na svijetu. I to je jedan od razloga njihove pobjede, a našeg poraza.



Protiv Hrvatske vidjeli smo još nešto od Danske. Znali smo da imaju sjajna krila. Kako su nas "ljuljali" u napadu i onda s lakoćom pronalazili višak. Danci su demonstrirali kako znaju itekako kvalitetno odigrati i sedmog igrača. Prikazali su nekakav ideal igre kojem teži hrvatski izbornik Hrvoje Horvate, koji je jednom svojom izjavom odmah nakon susreta, uzburkao duhove.

- Začepili smo usta onima koji su rekli da se nismo borili. Kad vam ispadaju svaki dan tri-četiri igrača, nije se lako boriti, nemaš samopouzdanje i to znaju svi koji to žele vidjeti. Pokazali smo veliko srce, kao i na cijelom turniru - rekao je Horvat u čemu se prepoznao Petar Metličić. I ne samo on, javljaju se sad Horvatu još neki bivši hrvatski rukometni reprezentativci s porukom "pa možemo valjda nešto reći, mi smo s Hrvatskom osvajali medalje, nismo neke kumice s placa".

Nekako još uvijek sumnjam da je baš Horvat mislio na Metličića ili neke bivše reprezentativce. Više na onih stotina "pametnih" što lupaju po tipkovnici ko Maksim po diviziji. Sigurno je kako mu ne treba pomoć starijih seka koje ga preko društvenih mreža zdušno brane. Dovoljno je braco velik da se brani i sam. Horvat je sigurno svjestan da je protiv Crne Gore izostao taj voljni trenutak. Za to mu ne treba objašnjenje olimpijskog prvaka.

Nakon 2004. godine Hrvatska će tek drugi put propustiti polufinale Europskog prvenstva. Nije nas bilo ni prije četiri godine u Zagrebu. Kada se uzme godinama stvarani ugled, da smo i na ovo Europsko prvenstvo stigli kao branitelji srebra, onda je ovo premalo. Neuspješno? Rekli smo i ranije. Europsko prvenstvo s toliko promjena u momčadi, s COVID situacijom, ne može dati konačni sud o Horvatu. No angažmanom protiv Danaca nikome nije uspio začepiti usta. To tek eventualno može u sljedeća dva susreta.

Hrvatska danas u Budimpešti igra protiv Islanda (15.30 sati), koji je senzacionalnom pobjedom nad Francuzima čvrsto u igri za plasman u polufinale. Svoje izglede Hrvatska nije izgubila protiv Danske, nego s obzirom na rasplet ostalih susreta, a posebice nakon pobjede Islanđana nad olimpijskim prvacima, dva dana ranije protiv Crne Gore. Da smo svladali Crnogorce, još bismo bili u igri. Sada umjetno stvaramo nove ciljeve jer Hrvatska još može (doduše šanse su nam minimalne) osigurati peto mjesto i izravni plasman na Svjetsko prvenstvo, čime bi Horvat "kupio vrijeme". U suprotnom, morat ćemo igrati dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Već smo osigurali status nositelja, ali iz onog nenositeljskog "bubnja" prijete nam Slovenci ili Portugalci.

Nemamo vremena za tugovanje. Vidjet ćemo koliko su ove utakmice ostavile traga na igrače. Najvažnije je sada da regeneriramo igrače i složimo što bolju taktiku za Island, mirno je jutro poslije odgovarao Horvat.



Kad ga ovako vidimo i čujemo, potpuno nam je nejasno zašto je došlo do onog Horvatova "iskakanja iz tračnica". Osim da se to objasni "adrenalinom" (neki raniji izbornici nisu ga koristili ha,ha), nakon utakmice. Izjava je otišla u eter, kao perje iz jastuka i sada ju je teško skupljati natrag. No treba se okrenuti Islanđanima, ne možemo u polufinale, ali možemo spasiti obraz dobrom igrom.

Nisu ni Islanđani bez problema. Uoči drugog kruga ostali su bez čak šestorice igrača pozitivnih na koronu. I to kakvih. Već sada legendarnog igrača Gustavssona, kapetana i najboljeg igrača Palmarssona, zatim Elissona, Jonssona, Kristijanssona, Gudmundsona, pa onda još i bez Smarasona i Arnassona. I bez njih razbili su Francuze.

S druge strane Hrvatska je na ovom prvenstvu igrala bez Duvnjaka, Mamića, Šebetića. Da nije bilo ozljede, vjerojatno bi tu bio i Domagoj Pavlović. Što može već sada nije mogao pokazati ni ozlijeđeno desno krilo NEXE-a Fran Mileta. Tijekom EP-a ozlijedili su se David Mandić i Halil Jaganjac. Horvat očito nije računao (pitanje je računa li još uvijek uopće) na Šegu, Karačića i Štrleka. Nejasno je zašto nije zvao Šegu, čovjek brani u Montpellieru, najboljoj momčadi Lige prvaka. Nema Karačića, jednog od najboljih igrača Kielcea, druge momčadi po bodovima u Ligi prvaka. No to je Horvatova odluka. Nikoga ne treba otpisati. Kao ni već duže odsutnog Stepančića. Nije tu bilo ni Šarca, Kuduza, Mandalinića... Pa kad je COVID krenuo "šarati" po svlačionici, otpadali su redom Srna, Šušnja, Mihić i Musa. Bilo je mnogo problema, to je činjenica, korona i ozljede su nas "masakrirale", ono što je važnije je da izbornik, Horvat ili tko god to bio, još uvijek ima širinu. "Bazen" nije presušio. Ima odakle izvući najbolje "ribe". Naravno, u nekim puno idealnijim uvjetima od ovih u kojima se odigrava Europsko prvenstvo.