Poraz od Crne Gore na Euru u Mađarskoj okarakteriziran je jednim od najsramotnijih ne samo od uspona hrvatskog rukometa 2003., koji je krenuo nakon bruke s Argentinom, nego možda i od prvoga hrvatskog rukometnog natjecanja, od EP-a u Portugalu, 1994. godine. Ako bismo se usudili rangirati te sramote ona na Madeiri od Argentine još uvijek je broj jedan, a broj dva prošlogodišnji je ne poraz, nego remi s Japanom. Sramota u Budimpešti išla bi recimo u red onoga prošlogodišnjeg poraza od Argentine, ali i od Brazila na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, 2019. godine. Četiri od pet velikih sramota dogodile su se unatrag samo tri godine. "Danas svi znaju igrati rukomet", posprdno se priča koristeći čuvenu floskulu nastalu u nogometu. Brazilci i Argentinci očito su naučili. Mislimo igrati rukomet. Nogomet znaju odavno. Crnogorci znaju igrati rukomet odavno, Veselin Vujović je najbolji primjer. No baš da nas ova Crna Gora "rasturi"... Izgubili smo od reprezentacije koja ima igrače u najjačim ligama, ali čija je domaća liga toliko slaba da nemaju ni klub koji može zadovoljiti standarde SEHA lige. Uzalud je pričati o maloj bazi kada je i nas sve manje i kada je, kao u nogometu, već počeo trend uzimanja igrača iz dijaspore. Martinović i Pilipović su pioniri. Bit će uskoro, siguran sam, Hrvata, odraslih i stasalih u Flensburgu, Berlinu, ili Hamburgu. Crnogorci znaju igrati rukomet, ali ne znamo još koliko su stvarno dobri. Ne znamo što je gore, ako izgube sve preostale utakmice (Francuska, Island, Nizozemska, nap.a), pa tek onda shvatimo kako oni nisu Bog zna što, ili da nastave pobjeđivati. To bi ipak bio signal i našima da se može. Unatoč svemu. Maloj bazi, slaboj ligi, problemima s koronom...

Očekivali smo tijekom subote kolone hrvatskih navijačkih automobila i autobusa prema Budimpešti koji su krenuli gledati ogled "kauboja" i Hansenovih čudotvoraca. No, navijačka euforija Hrvata je splasnula. Oni koji su ranije nabavili ulaznicu i riješili smještaj u Budimpešti, danas više idu s mišlju provesti ugodan vikend, otići na dobar fiš-paprikaš, ili gulaš, prošetati Vaci ulicom, ili uz Dunav, ako vrijeme to dopusti, a onda usput, na kraju dana, otići i na rukomet. Uoči Danske najgori je prevladavajući defetizam. Više se razmišlja o tome "da bar skupo prodaju kožu" negoli da mogu iznenaditi i pobijediti. Još donedavno to nije bio slučaj. Pali smo, a Danci očito rasli. Već sada možemo reći kako smo ispali iz reda velikana. Nekada se znalo. Medalje će se dijeliti između Francuske, Hrvatske, Danske i Španjolske. Tu i tamo netko se može ubaciti u to društvo. Danas smo mi ti koji će se možda koji put i ubaciti u to društvo. Nepopravljivi optimist će reći, možda već za šest dana, ali mi kako god ovo EP završilo, ne pripadamo više "europskoj velikoj četvorci". I s tim se moramo pomiriti. Negdje je napravljena "pogreška u koracima". Namjerno koristimo košarkaški termin, jer je bojazan da rukomet ne završi kao košarka. Naša košarka je dokaz da uvijek može i gore i niže. Premda je sve bliže, rukomet je još uvijek daleko od "košarkaške provalije". Zadnju rukometnu medalju osvojili smo prije dvije godine. Košarkašku prije 27. Još uvijek smo dojma da se kod naših rukometaša, za razliku od prakse hrvatskih košarkaša započetu još krajem prošlog stoljeća, svi i dalje spremni odazvati pozivu. Unatoč ne baš ljudskom i taktičkom odnosu prema nekima. Musa na poziv odgovara: "Izborniče, jel‘ me Hrvatska treba". Gotovo zaboravljeni Slišković stiže u jednom danu iz Portugala prema Mađarskoj, a Šego je ljutit što ga ne zovu, ili da mu bar objasne zašto je to tako. U rukometu je još uvijek nemoguće da izbornik ode jer je dobio ponudu osrednjeg kluba iz, primjerice Španjolske. Dok šef struke u rukometnom savezu piše knjigu, onaj u košarkaškom ide uokolo i uglavnom priča piz..rije. Još uvijek u rukometu ne gubimo od Finske, Belgije, ili Nizozemske. Uh, jezik pregrizao. I Nizozemci igraju rukomet!