Još je Tukidid u "Povijesti peloponeskih ratova" pisao o teorijama zavjera i pogrešnom zaključivanju što je bilo uzrokom krivog medijskog odjeka, pa stoga za cijelu ovu temu baš i ne možemo optužiti sadašnjost. Riječ je o pojavi staroj koliko i svijet. Držim da je njezina bit prije svega u slabijem obrazovanju, a potom iz obrazovanosti problem se pretače u informiranost - kaže ​izv. prof. dr. sc. Ivan Tanta, sa Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, te dodaje:

- Kada govorimo o medijskom spektaklu, onda bih vas prizvao u djetinjstvo u kojem smo svi, manje ili više, voljeli slušati priče i zamišljali radnju u vlastitoj mašti. Mediji su priče koje su nam bake i djedovi pričali i koje smo samo u tehničko-tehnološkom smislu "doradili" i prilagodili vremenu, kreiravši ih pri tome kao što osjećamo kao potrebu. Vrhunac tog izazova i potrebe su klick bytovi ili suvremeno naslovljavanje koje se najčešće očituje kroz pitanje. Svako vrijeme nosi svoje, danas govorimo o informacijskoj i medijskoj pismenosti optužujući medije, a u antici su Tukidida s početka ovog odgovora proglasili za izdajicu jer nije, navodno, istinito prenio događanja. Dakle za zaključiti je, ništa nova pod suncem.

Koliko je pandemija izokrenula dosadašnje modele "objektivne percepcije" u društvu, na kakve smo bili naviknuti u tzv. starom normalnom?

- Jeli uopće postojala objektivna percepcija? Kurosawin film Rašomon divan je primjer za to pitanje. Ono što je meni činjenica, vama ne mora biti, i obrnuto. Međutim tehnologija je gurnula društvo naprijed a da ono nije bilo pripremljeno za takav korak. Naime, naša je evolucija trajala milijunima godina, tijekom kojih smo razvili kako sebe tako i neke etičko-moralne nazore. Razvoj informacijske tehnologije teče nekoliko tisuća puta brže. Prošlo je stoljeće prema nekim stajalištima trebalo biti podijeljeno na tri dijela jer ljudi koji su počeli stoljeće u kočijama, završili su ga s kompjutorima. Najbolji su primjer mobiteli koji u sebi sadrže: fotoaparat, videokameru, radio, svjetiljku, televizor, magnetofon, biblioteku (danas nazvanu Goggle i Wikipedia), novinski kiosk (danas to zovemo informativni portali) i konačno telefon. Dakle, sve ono što je od početka stoljeća bio medij za sebe, sada je sadržan u komadu plastike kojem toliko vjerujemo da više i ne pamtimo telefonske brojeve, jer "njegova " memorija pamti sve. Upravo s tom malom stvarčicom mi više ne moramo podlijegati moralno-etičkim nazorima. Jer dok prije nismo figurativno rečeno smjeli pljucati na pod u tramvaju ili psovati po ulici (remećenje javnog reda i mira), danas možemo zazivati koješta u mraku svoje intime i anonimnosti.

S tim u vezi - svjedočimo prosvjedima antivaksera, onih koji su protiv cijepljenja i COVID potvrda, teorije urota o koroni cvatu.... Koliko sve to generira komunikacijski kaos?

- Antivakseri su u biti ljudi koji se boje. A strah ima velike oči i vidi i ono čega nema, ali upravo zato je uvjerljiviji. Rousseau je rekao: "Pametan čovjek ne zna, pa se raspituje, budala ne zna o čemu da se raspituje", ja si dopuštam da je premetnem u: "Obrazovan čovjek ne zna, pa se raspituje, neobrazovan ne zna o čemu da se raspituje." I tako nastaje kaos. Bez moralnih ograda, slabo ili nikako obrazovani u anonimnosti svojih "prijatelja" i istomišljenika na društvenim mrežama, produciraju sve više opsjena stvarajući kaos. I nije Donald Trump bio ni prvi ni posljednji iz te plejade kočijaša kaosa, on je samo to počeo raditi pod svjetlima javnosti koja je u jednom svom dijelu to progutala i pristala biti pijunom u igri, i druge koja se gnušala takvog načina vođenja države. Ta borba traje i neće uskoro završiti.

Koliko je populizam, napose onaj politički, promoviran kroz medije pridonio percepciji stvarnosti s kakvom smo suočeni posljednje dvije godine?

- Nije populizam kriv, on je politička pojava koja je tu od kada je svijeta i vijeka, uostalom ako ćemo, pa Napoleon ne bi postao to što je postao da nije sa sobom vodio novinare koji su pisali panegirike o njegovim grandioznim uspjesima. Cezar je prije njega pisao memoare koji su, budimo iskreni, njega samoga prikazivali kao svemoćnog i neslomljivog. Krivi su, usuđujem se reći, mediji koji u borbi za komadić kruha nasušnoga gaze sve moralne kanone prihvaćajući u kolo svakoga za koga procijene da može pridonijeti zaradi. Nemojmo pritom zaboraviti da se naša zemlja odrekla informativno-medijskog suvereniteta. Osim HTV-a nemamo nijedan "svoj" medij. Pa sukladno tome nemamo što ni očekivati! U maloj domaćoj bari previše je medijskih krokodila da bi moglo biti skladne pjesme.

Definiraju li mediji javno mnijenje? S tim u vezi, kako poboljšati medijsku i komunikacijska pismenost...?

- Osim dijela javnosti koji smo spomenuli u ovom razgovoru, dakle onih koji vjeruju svima i svakome bez rezerve, postoji i dio koji bi se mogao uključiti u pojam spirale šutnje. Naime, teorija koju je u komunikaciju uvela Elisabeth Noelle-Neumann govori da je osoba manje voljna izjaviti mišljenje o nekoj temi ako osjeća da je u manjini, zbog straha od osvete ili izolacije od većine. Neumannova uočava kako mediji igraju veliku ulogu u određivanju dominantnog mišljenja. Kada mediji definiraju javno mnijenje kao neporecivu činjenicu, vjerojatnost da će manjina izraziti mišljenje je mala, međutim, kada ljudi osjećaju da njihova pozicija stječe popularnost, postaje sve veća i veća vjerojatnost da će pričati o tome. Svakako da je medijska pismenost jedno od rješenja koje bi moglo pridonijeti "smirivanju strasti", ali dok god bude postojala bučna gomila na trgovima i strah, ne vidim razloga za optimizam.

Zaključno, s obzirom na snagu, utjecaj i ciljeve medija, jesmo li još u "Platonovoj špilji" ili iz nje izlazimo...?

- U teoriji, mediji imaju tri osnovna cilja, informirati, obrazovati i zabaviti. Pojam infoteitmenta kao zabavnog informiranja već je tu. Doduše, i obrazovni je faktor ponešto uključen u taj brak zabave i informiranja. Međutim, utjecaji relativizacije, holivudizacije, estradizacije, bulevarizacije (u smislu jeftinog senzacionalizma), selebritizacije i neprispodobive želje za uspjehom vode nas odavna u Platonovu špilju. Pitanje je jesmo li uopće ikada iz nje i izišli. (D.J.)