Nakon kolaudacije obnovljenih orgulja u osječkoj konkatedrali možemo reći da je naša kulturna sredina dobila novi simbolički važan instrument. Da parafraziramo uglednog francuskog povjesničara Georgesa Dubyja, vrijeme (popularnosti) orgulja je možda daleko iza nas. One jesu u prvom redu liturgijsko glazbalo u crkvama zapadne tradicije, a tek onda prvorazredna koncertna atrakcija.

Hoćemo li znati iskoristiti potencijal obnovljenog instrumenta? To u velikoj mjeri ovisi o matičnoj konkatedralnoj župi i o tome što Crkva misli učiniti s tom “kraljicom glazbala”, da se ovdje poslužimo tom mozartovskom metaforom. Pomodni repertoar novokomponiranih nabožnih pjesama koji se proteklih godina ušuljao u naše crkve uopće ne treba orgulje. Gledajući tako, obnovljene orgulje u osječkoj konkatedrali su nedvojbeno liturgijski višak. Možda će se netko u redovima Crkve na ove riječi malo i namrštiti, ali to je, budimo iskreni, prava istina. Nova vremena donijela su nove običaje. Kada su se početkom sedamdesetih u duhu koncilske obnove pojavili prvi beat-sastavi u okrilju Crkve, mnogi su tome pljeskali, no to je bio početak procesa u kome je staro i tradicionalno postalo suvišno. Tugaljvi i refleksivni Anzelmo Canjuga više nikome nije zanimljiv, sada su u modi hitovi s Hrvatskog katoličkog radija, zavodljive melodije iz Taizea i prepjevi holivudskih filmskih tema prerađeni za potrebe katoličkog liturgijskog života u Hrvata. Orgulje su tu tek uspomena na prošla vremena.

Taj instrument ima i svoj koncertni potencijal, no o tome u prvom redu odlučuje Crkva kao vlasnik orgulja i crkvenog prostora. Ne tako davno Crkva se itekako, čak i doktrinarno, protivila koncertnoj uporabi orgulja u sekularne svrhe. Bio je to instrument namijenjen samo za uzvišene trenutke. Budu li u Crkvi željeli promicati kulturu glazbovanja na orguljama, morat će osmisliti vlastite koncertne programe. Veliku ulogu ovdje bi mogli odigrati i organizatori glazbenog života u gradu, sadašnji ili neki novi, koji bi trebali pronaći zajednički jezik s ljudima iz Crkve kada je riječ o promicanju ovog veličanstvenog glazbala. Naravno, da to uključuje i podmirivanje troškova održavanja i ugađanja ovog instrumenta. Uostalom, nije konkatedrala jedina osječka crkva koja posjeduje orgulje. Jednoga dana možda bi Osijek mogao biti nezaobilazna koncertna i festivalska adresa kada je riječ o sviranju na tom instrumentu. Nedavno pokrenuti orguljaški festival trebao bi pronaći neko prikladnije ime, jer OrgOS svojom nemaštovitošću isuviše podsjeća na udaraljkaški sastav RitmOS, udrugu DuhOS (Duhovnost osječkih studenata), ugostiteljski obrt PalačinkOS i druge slične nazive, koji robuju slovima prepisanim s automobilske registarske pločice našega grada. Ima tu prostora i za nekadašnju Umjetničku akademiju koja bi mogla obnoviti svoje zanimanje za pokretanje studija sviranja orgulja. U svakom slučaju bit će potrebna dobra suradnja umjetničkih i znanstvenih institucija s Crkvom i Ministarstvom kulture. Medije ćemo ovdje ostaviti po strani. U vrijeme biskupovanja mons. Antuna Akšamovića postojala je namjera da se u Osijeku osnuje orguljaška škola. No, daleke 1911. javio se premali broj zainteresiranih učenika, pa se ta ideja ugasila prije nego što je uopće zaživjela. Sve ovo itekako ima veze i s brendiranjem grada Osijeka, koji će možda u nekakvoj doglednoj budućnosti ponovno poželjeti postati kulturnom prijestolnicom Europe. Kulturne institucije treba graditi zbog sebe, a ne zbog Europe, a predodžbu o sebi kao kulturnoj adresi treba stvarati godinama, a ne samo tako u jednom trenutku poželjeti biti nešto što u stvarnosti nismo bili. Osijek još uvijek nema ni pravi koncertni glasovir. U gradu ne djeluje čak ni gudački kvartet, a kamoli simfonijski orkestar. Budimo pošteni prema sebi, naše kulturne ambicije su uvijek bile male. Ako želimo da se nešto promijeni, moramo učiniti puno više kada je riječ o ulaganju u kulturu. Otvaranje Kulturnog centra Osijek je uistinu pohvalna činjenica. Ljubitelji glazbe, kao i oni koji se tom umjetnošću bave, bili bi jako zahvalni kada bi u našem gradu niknula koncertna dvorana. Svaka čast već ostvarenoj ideji o Osijeku kao gradu turbofolka, za pretpostaviti je ipak da je moguće učiniti puno više u drukčijem profiliranju i brendiranju našega grada kao važne civilizacijske točke u ovome kutku Europe. Nije nikada kasno da se neki trend promijeni. Ono što je bitno da mora postojati jasna kulturna politika i zdrava ambicija.

Kao što je pokazala kolaudacija, grad Osijek je ponovno dobio svoje najmoćnije glazbalo. U vrijeme kada su sagrađene orgulje župne crkve svetih Petra i Pavla, apostola, bile su najmodernije i najveće u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Ponekada zaboravljamo da je ta osječka crkva treća po veličini u Hrvatskoj. Prve dvije su prvostolnica Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu i katedrala sv. Petra u Đakovu. Restauraciju i rekonstrukciju orgulja osječke konkatedrale odradila je tvrtka Orglarstvo Škrabl iz Rogaške Slatine, na čijem čelu je orguljarski majstor Anton Škrabl. Obnovljeni instrument sadrži ukupno 4268 svirala. Ranija električna instalacija bila je prilično dotrajala te je zamijenjena novim svirnim i registarskim magnetima. Kako bi rekli Dalmatinci: “Dajte dite materi!” Osijek je dobio novo elitno glazbalo i za nadati se je da će biti upotrijebljeno na najbolji način. Veliki su potencijali, ali i izazovi. Radovat ćemo se svakoj novoj vijesti kao i svakoj noti odsviranoj na toj kraljici glazbala.