Kankan je bio prebrz i za šumadijsko kolo! Zahvaljujući francuskim "rafalima" upućenima Srbiji nastavlja se i hrvatski čardaš. Jučer se preselio iz Szegeda u Budimpeštu.

Ispratili smo hrvatske rukometaše na Euro uz dosta skepse. Posebice nakon poraza od Rusije u Osijeku. Premda, već bogato iskustvo nalagalo nam je da na osnovi prijateljskih utakmica ne treba donositi nikakve procjene. Procjenjivali smo kako nismo loši, ali da bi problemi mogli nastati ako nam otpadnu neki od glavnih igrača.



Pa su Duvnjak i Cindrić otpali u istom danu. Pa je slijedio koronaniz. Nakon dolaska u Szeged nismo mogli računati na Mamića. Pa smo izgubili od Francuza u utakmici gdje smo osjetili da možemo. Dolazila je Srbija. David Mandić otpao je zbog plavog kartona. Zbog crvene crte na PCR testu nije više bilo Srne i Mihića. Pa se vratio Cindrić. I pozvan je Musa. Za lijevo krilo pozvan je Marin Jelinić. "Tko je sad taj Jelinić", pitali su se oni koji rukomet gledaju samo u siječnju. Premda NEXE igra u Europskoj ligi. I pobjeđuje. Čak i francuske momčadi u gostima. Tko je Jelinić, šira je javnost otkrila protiv Srba. Kao što smo svi otkrivali Tina Lučina, najveći dobitak ovoga ludog prvenstva. Dao je momak iskreno naslutiti u onih nekoliko okupljanja kada je Horvat tražio igrače za EP da bi od njega moglo biti nešto. Da ćemo to nešto vidjeti već na Europskom prvenstvu, malo je tko očekivao. Dobili smo Srbe. Ali smo strepjeli. Bez nekog posebnog razloga, premda su sjećanja iz Montpelliera bila svježa, kada je Melvyn Richardson nonšalantno bacio loptu u ruke portugalskih rukometaša, koji su "bijegom u pobjedu" otišli na Olimpijske igre u Tokiju, a naše rukometaše ostavili ljeto provesti na jadranskoj obali. No ovo je prvenstvo valjda dokaz da teorije urote, pozivanja na neke prijateljske povijesne odnose, podrijetlo nekih francuskih, ali i srpskih rukometaša i ostale "ravnozemljaške" priče u sportu ne prolaze. Kao što već prilično ide na živce pitanje "A zašto ne zove onoga?". Kako je krenulo, svi će valjda doći na red.



I tu dolazimo do ključnog detalja u cijeloj priči. Kako se ponašao Hrvoje Horvat i koji je bio ključni detalj u cijeloj priči. Nije kukao. Nije se vadio na poznato "fale mi dva igrača", vjerovao je onima koje je zvao. Svoje ponašanje je i objasnio:

- Puno trenera ovdje napravi pogrešku, kuka, pruža timu izgovor i kad je teško, ekipa se intuitivno uhvati i preda se. Mi se ne predajemo, izgovora nema, izvlačimo što možemo, ne žalimo se, pokušavamo rješavati probleme u hodu i zato možemo igrati na ovom nivou, jer smo se dobro postavili - objasnio je i dalje hladan kao špricer Horvat, koji je jedino "iskočio" kada je bilo jasno da dobivamo Srbe.



I sada je nekako svojim narativom smirio javnost. Ne podižu se tenzije, što je bio slučaj s prijašnjim izbornicima. Kako god završilo, Horvat je u Mađarskoj kupio mir. Stekao je povjerenje da može voditi ovu momčad, no i dalje ostaje pitanje “je li on baš taj pravi”. Je li on “The Special One” ili samo “The Normal One”? Tanka je granica između staloženog i nečijeg čovjeka. Između studioznog i onoga kojem pomoćni trener slaže taktiku. Zato konačne procjene i kada ovo ludilo od EP-a završi ne treba donositi. Kakav god da Hrvatska ostvari rezultat.