Cjelokupni liberalno-demokratski poredak počiva na društvenom ugovoru, na svijesti o tome da u modelu prirodnoga stanja društvo ne može funkcionirati, da nisu moguće apsolutne slobode, i da se svatko tko pripada nekom društvu mora odreći dijela "sloboda" radi sigurnosti. Nema jasnijeg modela odricanja slobode zbog sigurnosti nego što je to model funkcioniranja društva u uvjetima pandemije. Dijela svojih sloboda odričemo se zato da bismo spriječili ili usporili širenje virusa, da bismo pridonijeli održavanju zdravstvenoga sustava "na životu", da ne bismo ugrozili vlastitu i sigurnost svojih sugrađana - kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentatora s Krka, te dodaje:

- Prilikom svakog ograničavanja sloboda ključan je test razmjernosti, kao i, na primjer, prilikom uporabe sile prema građanima sa strane agencija za provođenje zakona (policije). Mjere ograničavanja slobode moraju biti razmjerne opasnosti, ne smiju biti pretjerane i ne smiju biti takve da ugroze održivost nekog društva. Ključno je da u uvjetima ograničavanja sloboda ona instanca koja donosi ta ograničenja ima politički legitimitet. Iako je izvršna vlast u Hrvatskoj ovlasti za kreiranje mjera formalno prenijela na tehničko tijelo, Stožer civilne zaštite, koji je institucija koja je i prije postojala u hrvatskom zakonodavnom poretku, ne čini se da bi bilo nekih problema u legitimnosti mjera koje se donose. Za njih u političkom smislu odgovaraju Vlada, najveća stranka vladajuće većine i parlamentarna većina. Budući da su parlamentarni izbori provedeni nekoliko mjeseci nakon početka krize i nakon što je uspostavljen model vođenja javne politike zaštite zdravlja, jasno je da je vladajuća većina dobila izborni legitimitet za politike koje provodi.



Mnogi se pozivaju na slobodu izbora, no pritom odgovornost tumače na svoj način. Koliko je takvo poimanje opasnost za demokratski poredak...?

- Liberalno-demokratski model, model slobodnog tržišta i reprezentativne demokracije, zasniva se na uvjerenju da je sloboda povezana s odgovornošću. Zanimljivo je da su u provođenju javnih politika zaštite zdravlja uglavnom efikasnije one vlade koje čvrsto zagovaraju načela liberalno-demokratskog poretka i sloboda zasnovanih na odgovornosti. U različitim državama politike su bitno različite, razlikuje se stupanj restriktivnosti javnih politika koje se provode, a one ovise o snazi zdravstvenih sustava, ekonomskim kapacitetima države, ali u velikoj mjeri i o dominantnom mentalitetu i društvenoj i političkoj kulturi svakog pojedinog društva. U društvima s naglašenom društvenom disciplinom, snažnim utjecajem veberijanske "protestantske etike", u društvima u kojima je socijalna komunikacija i inače ograničena i suzdržana, moguće je provoditi manje restriktivne mjere, a mediteranska društva, sklona interakciji i "autonomnom" ponašanju građana iziskuju veće restrikcije, oštrije mjere. Bogatije države mogu lakše podnijeti ekonomske štete što ih prouzročuje pandemija, pa si mogu "priuštiti" veća ograničenja, siromašnije to mogu teže.Stupanj socijalne kulture utječe na stupanj procijepljenosti u pojedinom društvu, a na to koliko je ljudi cijepljeno utječe i povjerenje građana u institucije. Društva koja su postigla visok stupanj procijepljenosti nisu uspostavila kolektivni imunitet, kao što smo se nadali kad je cjepivo stiglo, ali lakše upravljaju rizicima i izložena su manjem pritisku na zdravstveni sustav, a time i manjoj opasnosti od kolapsa sustava i izazivanja još veće neizvjesnosti i nesigurnosti za građane.Oni političari koji spadaju u demokratski ustavni luk i koji su svjesni veze između slobode i demokracije, a istovremeno su i posvećeni provođenju javnih politika zasnovanih na znanju, odlučnije i uspješnije vode politiku zaštite zdravlja od populista uronjenih u svijet alternativnih činjenica.Najveću opasnost za demokratski poredak čine manipulatori koji se poigravaju postojećim strahom građana. Oni tvrde kako se jednostavno ne treba bojati, kako treba živjeti slobodno i sebe nude kao one koji su slobodni od straha i spremni povesti društvo. Kad su u opoziciji, takvi političari nastoje delegitimirati javne politike, ali i aktualne nositelje izvršne vlasti, a kad su na vlasti, onda svoje države vode u pogibiju, poput one koje su kreirali Donald Trump, njegov obožavatelj Jair Bolsonaro u Brazilu ili dvojac Andrej Babiš-Miloš Zeman donedavno u Češkoj Republici.Opasnost za demokratski poredak proizlazi iz straha koji se uvukao među građane, egzistencijalnog straha, i činjenice da strah u politici uvijek stvara preduvjete za pojavu takvih manipulatora, koji razaraju racionalni proces donošenja odluka i demokratski parlamentarni poredak.

U kojoj je mjeri pandemija promijenila nacionalne prioritete: Europska unija u početku je uglavnom izbjegla masovne pobune sačuvavši ravnotežu između potrebe zaštite javnog zdravlja i očuvanja građanskih sloboda, no posljednjih mjeseci to se mijenja, masovnijih je prosvjeda sve više, ali i prenagljenih reakcija vlasti, poput nedavne izjave Emmanuela Macrona da želi "iznervirati" one koji se ne žele cijepiti "ograničavajući im što je više moguće društveni život". Kako sve to objasniti?

- Europska unija to je manje efikasna što se više odvaja od temeljnih načela na kojima je nastala, dakle, načela slobodnog tržišta, osobnih sloboda, slobode kretanja, vladavine prava, ali i liberalno-demokratskog poretka. Što je snažniji utjecaj "iliberalne demokracije", Unija je manje efikasna. U krizi je često zatvaranje i egoizam prvi instinkt, prva reakcija. Međutim, što su javne politike u većoj mjeri usklađene unutar Unije, one su i na nacionalnoj razini efikasnije. Kad je pandemijska kriza izbila, Unija nije imala mnoge odgovore, a manjkale su joj i poluge utjecaja na suzbijanje krize. Hrvatska je predsjedala EU-om u vjerojatno najgorem zamislivom vremenu, ali čini se da možemo biti zadovoljni onime što su hrvatski nositelji javnih vlasti postigli na početku krize. Hrvatska je bila među onim članicama koje su u krizi zagovarale načelo "više Europe" kad je prijetilo da samostalne politike zemalja članica dovedu u pitanje efikasnost Unije. Upravo je u krizi počelo razmišljanje o zdravstvenoj uniji, a EU se relativno brzo organizirao u nabavi zaštitne opreme, medicinske tehnologije i lijekova za zemlje članice, a ono što je postignuto u nabavi cjepiva, kojeg je za sve države članice osigurano u dovoljnim količinama, možemo smatrati velikim uspjehom, koji bi bez zajedničke politike zemlje članice svaka za sebe teško mogle postići.Radikali u ovoj krizi vide svoju šansu. Nakon što su godinu dana otkako je Brexit stvarno proveden, na svjetlo dana izišli svi problemi koje je on donio Velikoj Britaniji, koncepti napuštanja EU-a uglavnom su utišani, ali sad oni koji dovode u pitanju matricu liberalno-demokratskih poredaka u EU-u pokušavaju racionalne poretke destabilizirati nekakvom "borbom za pravo izbora", "zaštitom od segregacije necijepljenih" i zagovorom neodgovornosti kao navodne slobode, nasuprot odgovornim politikama. U uvjetima egzistenicijalnog straha, ali i krize koja je dovela do socijalne ugroženosti, prije svega, dijela slabije obrazovanih ljudi, agresivno, nasilno, uz financijsku potporu autoritarnog režima Vladimira Putina, koji EU doživljava kao svog važnog neprijatelja, ti protudemokratski akteri nastoje dovesti u pitanje demokratski poredak. Nespretna i neracionalna reakcija francuskog sadašnjeg predsjednika ilustrira nervozu i pokazuje potkapacitiranost, u trenutku kad se približavaju predsjednički izbori, o kojima u Francuskoj ovisi i karakter izvršne vlasti.

Gledajući širu društvenu i političku sliku, stoji li teza da zapravo pandemijska ugroza u izvjesnoj mjeri (re)definira demokraciju? Drugim riječima, koliko je opravdana dilema sloboda ili sigurnost?

- Podjela na stranke koje pripadaju ustavnom luku i one koje su izvan njega, na desnoj i lijevoj margini, danas se pretvorila u podjelu na stranke koje zagovaraju racionalne javne politike zasnovane na znanju i na one koje se oslanjaju na trumpovske "alternativne činjenice", a koje su ujedno i zagovornici "iliberalnog" modela. Dilema sloboda ili sigurnost u temelju je demokratskog poretka, na njoj se zasniva koncepcija "društvenog ugovora", i to nije nikakva novina, samo sada, kad govorimo o sigurnosti, mislimo više na zaštitu zdravlja, a manje na ono izvorno, zaštitu neotuđivosti života i funkcioniranje državnog aparata kao "noćnobdije" koji se brine o sigurnosti privatne imovine.



Što se Hrvatske tiče, može li upravljanje koronakrizom, unatoč teškom stanju s omikronom, dobiti prolaznu ocjenu, bez obzira na suprotna mišljenja oporbe, antivaksera i prosvjednika protiv COVID potvrda...?

- Politika je djelatnost zasnovana na kompromisu. Onaj tko formulira i provodi javnu politiku zaštite zdravlja ne može voditi računa samo o medicinskim aspektima, nego mora poštovati i one ekonomske, ali mora voditi računa i o društvenom mentalitetu. Posve su u pravu sjajni hrvatski liječnici koji kritiziraju preblage mjere tijekom božićnih blagdana i novogodišnjih praznika, ali politička procjena kreatora javne politike bila je, očito, da građanima treba odzračni ventil. Ekonomski kapaciteti države krizom su već dobrano iscrpljeni i moglo bi biti vrlo neugodno ako ona potraje duže nego što se pretpostavlja da bi mogla trajati. Gospodarstvo je ostalo zaštićeno državnom intervencijom, počeo je oporavak, a u novim uvjetima su se očito otvorila i neka nova tržišta. Zdravstveni sustav je na rubu, pogotovo u nekim dijelovima države, a upozorenja ozbiljnih i autoritativnih liječnika vrlo su zabrinjavajuća. Nizak postotak cijepljenosti, niska razina odgovornosti dijela građana prema zdravlju i nepotrebno izlaganje rizicima takvi su da se ne čini kako bi ih bilo moguće prevladati restriktivnijim javnim politikama. Političkim vlastima ostaje balansiranje između interesa različitih dionika društvenog procesa: zdravstvenog sustava, koji očekuje restrikcije socijalnih kontakata, ekonomskog sustava, kojem je potrebna sloboda djelovanja, građana, koji, što dalje, teže podnose restrikcije socijalnih kontakata. Kompromis je bit politike, ali je ujedno i najveći rizik, uvijek prijeti da kompromisom na kraju mnogi neće biti zadovoljni. (D.J.)