Otpočetka je bilo jasno da će COVID kriza redefinirati svakodnevicu koju živimo, ali je također vrlo brzo postalo očito da će se velik dio rasprave oko naravi takve promjene odnositi na pitanje balansa ljudskih sloboda i potrebe za suzbijanjem pandemije mjerama zatvaranja - navodi dr. sc. Sven Marcelić, profesor na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, te u nastavku svog priloga piše:

- Sad već dvogodišnje iskustvo provelo nas je kroz stroge varijante lockdowna, ublažavanje mjera u određenim periodima, online nastavu, povratak u učionice, novu epizodu online nastave... Dakle, mogli smo pratiti veliku fluktuaciju mjera i taktika nošenja s koronakrizom, a COVID je i dalje tu i, dapače, s omikron-varijantom imamo veći broj slučajeva nego ikad prije.

Stoga je jasno da se pitanje tog balansa počelo itekako problematizirati. Prije svega, ljudi su zamoreni sad već iznimno dugim periodom gubitka normalnosti života - gubitka društvenosti, normalnih interakcija, konvencionalnog školovanja i dječje socijalizacije, dakle dobrog dijela onoga što nas čini bićima kakva jesmo, jer čovjek je društveno biće.



Takva vrsta frustracije sigurno je otvorila plodno polje za političke iskaze nezadovoljstva, osobito kad govorimo o onome dijelu društva koji se protivi mjerama, ali i cijepljenju. S druge strane, Vlada i Stožer pokazali su se kao netalentirani upravljači krizom, koji nisu shvatili da situacija s COVID-om nije samo zdravstvena ili epidemiološka kriza nego i da će prouzročiti tektonske poremećaje u društvu. Umjesto holističkog pristupa, koji bi uključivao interdisciplinarne pretpostavke i aktivirao različite poglede na narav ove krize, Vlada se odlučila na usku medicinsku definiciju, koju je najbolje sažeo ministar Beroš svojim napadima na “veleučene pravnike, sociologe, bioetičare”, odnosno one koji su upozoravali da mjere bez šireg sagledavanja konteksta teško da mogu biti učinkovite.

Rezultat znamo i on je dvojak. S jedne strane, Hrvatska je među najslabije procijepljenim članicama Europske unije i prema tome ima i jednu od najviših smrtnosti, što je jasan pokazatelj da strategija upravljanja krizom nije donijela dobar rezultat. Zbog čega? Između ostalog i zbog toga što se nitko nije potrudio ispitati učinke na društvo, na ekonomiju i na ljudsku psihu. K tomu, konstantno fluktuiranje mjera uz sad već velik niz epizoda u kojima se prilično jasno pokazivalo da postoji niz iznimaka u interpretiranju pravila, pridonosi tome da se mjere vide kao proizvoljne, nesustavne i politizirane. S druge strane, takve su okolnosti stvorile i plodno tlo za političku mobilizaciju snaga koje parlamentarno nisu jake, ali znaju iskoristiti izvanparlamentarne metode pritiska. Pritom mislim, dakako, prije svega na Mostov referendum, koji profitira od rastućeg nezadovoljstva, ali ono sasvim sigurno ne bi bilo dovoljno da se nije oslonilo na maloprije opisane okolnosti - mjere koje su nedorečene i puno puta mijenjane. Ako znamo da se u ovoj krizi znatno povećao broj frustriranih građana, bilo zbog financijskih gubitaka i lošeg ekonomskog stanja bilo zbog drastičnih promjena koje je donijela online nastava ili jednostavno zbog percepcije da cijela ova situacija i nije toliko opasna te da ne opravdava sužavanje prostora građanskih sloboda, jasno je da imamo posla s evidentno artikuliranim iskazom nezadovoljstva.

K tomu, kako god da završila epizoda s referendumom, uspješno ili neuspješno, na djelu je aktivacija za teorije urote i radikalne interpretacije stvarnosti već itekako senzibiliziran dio građanstva. Posljedica toga može biti samo još veće produbljivanje podjela u društvu, pri čemu smo dobili još jednu liniju sukoba.

Drugim riječima, upravo ignoriranjem i društvenog, i psihološkog, i pravnog Stožer i Vlada izazvali su reakciju u kojoj se osjećaj društvene isključenosti i frustracije pokušava riješiti mijenjanjem pravnog okvira, što i jest cilj referenduma. Ono što je pritom paradoksalno jest da su upravo znanstvenici vezani uz društvene znanosti upozoravali na mogućnost ovakvog scenarija, što nas vraća na početnu točku samog problema - preusko postavljen okvir upravljanja krizom.



Konačni ishod toga je jedan od najslabijih rezultata u svim mjerivim parametrima u Europskoj uniji i jasno artikuliran građanski politički otpor. Uz to, takav je pristup dao vjetar u leđa Mostu, čiji se pristup na desnici pokazao puno konzistentnijim i promišljenijim od onog Domovinskog pokreta, što mu donosi dividende, kao što možemo vidjeti iz najnovijih ispitivanja rejtinga stranaka. S obzirom na to da se može očekivati da će najveći otpor mjerama ionako doći zdesna, jer suvremena ljevica prirodno je okrenuta znanosti i modernizaciji kao saveznicima i strategije nošenja s krizom (cijepljenje, maske, lockdown) načelno ne smatra problematičnima, pokazuje se da je Most pametno otvorio tu frontu i pokrenuo referendumsku inicijativu, jer od nje politički profitira. Ako im to pomogne da trajnije zadrže jedan dio desnog konzervativnog tijela i steknu, u očima tih birača, moralni kapital bez obzira na ishod referenduma, onda možemo konstatirati da se radilo o dobroj okladi.