Uz sve probleme zbog pandemije koja ne popušta, sa svakom zimom opetovano su na dnevnom redu i energetske teme i dileme, pa i one s nuklearnim nabojem, naravno mirnodopskim, srećom. Tako je nedavno, u sjeni obznane da Njemačka zatvara polovinu svojih preostalih nuklearnih elektrana, odnosno da će preostale tri biti zatvorene do kraja 2022., stigla vijest iz Europske unije koja se tiče upravo tih tema.

U svojoj analizi za portal energetika-net.com, Nina Domazet piše da će Europska unija dopustiti ulazak prirodnog plina i nuklearne energije u tzv. održivu, zelenu taksonomiju. Ali sa zelenom figom u džepu, koja će za samo devet godina nastojati posve izgurati plin iz energetskog miksa! Inače, taksonomija je skup tehničkih pravila koje donosi Europska komisija, a njima se određuju prihvatljivo financiranje, navodi Domazet te dodaje: To je jak signal svim bankama, komercijalnim i razvojnim, što je prihvatljiva investicija, a tehnologije koje nisu na toj listi, a riječ je prije svega o ugljenu, neće moći osigurati financiranje u bloku 27 zemalja. Kad je riječ o plinskim elektranama, zeleno svjetlo u tranzicijskom razdoblju dobit će one koje će biti u stanju osigurati ne više od 100 grama ugljičnog dioksida po proizvedenom kWh, što je prijedlog star godinu dana. Ta vijest dolazi iz neslužbenih, ali kredibilnih izvora.

Domazet također navodi da iza prijedloga stoji grupa 10 EU zemalja koje se zalažu za plin, a granica od 100 g/kWh ocjenjuje se vrlo problematičnom, jer industrija ističe da plinske kogeneracije u kombiniranom ciklusu trenutačno emitiraju od 300 do 350 g/kWh, uz eventualno najnižu dosegljivu donju granicu na 200 g/kWh. Granica od 100 g CO2/kWh moglo bi posve onemogućiti Poljsku da svoje stare kogeneracije na ugljen zamijeni novim postrojenjima na plin te tako smanji emisije za otprilike polovinu. Poljska i druge istočne države u bloku, koje se još uvijek masovno oslanjaju na centralno grijanje iz toplana na ugljen, to će možda teoretski i moći, ali uz razvoj hvatanja i pohrane ugljika. Takvi projekti još uvijek su rijetkost i iznimno poskupljuju cijelu priču.



Budući da je evidentno da bi brojne države članice stavile veto na visoko postavljenu granicu za emisije iza plina, EK je bila natjerana na pragmatizam, piše Domazet. Zato se u novoj zelenoj taksonomiji ipak razrađuje blaža varijanta za nova postrojenja, no ona će vrijediti samo u prijelaznom razdoblju, do zadnjeg dana 2030., pokazuje dokument koji je procurio u javnost. Ta blaža varijanta kaže da se kao "tranzicijske aktivnosti" dopuštaju direktne emisije za nove termoelektrane na plin na razini manjoj od 340 g/CO2/kWh (godišnje emisije niže od 700 kg CO2/kW), dok je za kogeneracije na plin ta razina u životnom ciklusu postavljena na maksimalno 250-270 g/kWh, odnosno primarne uštede energije moraju biti 10 % u odnosu na zasebnu proizvodnju električne i toplinske energije.

Ovakav prijedlog navodno je rezultat francuskog lobiranja u proteklih nekoliko tjedana, uz još 12 zemalja pristaša, među kojima nije bilo Hrvatske, koja je nedavno potpisala u korist nuklearne energije kao sigurne i dekarbonizacijski prihvatljive. Kad je riječ o nuklearnoj energetici, nacrt nove zelene taksonomije ne predlaže detaljne kriterije održivosti, što ide na ruku 12 zemalja koje se žele dugoročno osloniti na taj oblik energije. Hrvatska, nažalost, nema jasnu i artikuliranu politiku prema nuklearnoj energiji i ako to tako ostane, propustit će se ukrcati u vlak za NE Krško 2, ako je Slovenija uopće bude htjela kao partnera, upozorava Domazet.

Što se, pak, tiče hrvatskog izlaska iz ugljena do 2033., zeleni to ocjenjuju kao kukavički. Poenta je tu zapravo promašena, jer se izlazak iz ugljena već događa, ali potiho, u skladu s tržištem koje je izrazito volatilno i takvo će i ostati. HEP-u je proizvodnja u TE Plominu uz rekordne cijene ugljena i emisijskih jedinica postala toliko skupa da elektroprivreda kontinuirano pažljivo važe je li joj bolje uvesti električnu energiju, ili je proizvesti. Tako da je rok do 2033., koji je premijer Plenković najavio, pragmatične naravi i kao takav je realan. Hrvatska treba osigurati stabilan izvor bazne energije, poželjno iz domaćih izvora, a tu smo kronično tanki, sa slabom implementacijom novih tehnologija. Također, nove TE na plin baš i nisu highlight HEP-ove investicijske strategije, što bi se moglo pokazati problematičnim, jer plin dobro podržava obnovljivce.

Ono što bi nas sve trebalo zabrinjavati usporeni je tempo realizacije većih projekata obnovljivih izvora energije i sramotno spor tempo razvoja građanske energetike, koja uopće nema svoj lobi u Zagrebtoweru, primjerice. Veliki obnovljivci nasukali su se na neusklađene prostorne planove i zaglavili i u opsežne postupke procjene utjecaja na okoliš. Fotonapon na krovovima zgrada zakonski je onemogućen, a na obiteljskim kućama ovisi o entuzijazmu pojedinaca, što je najveća sramota hrvatske energetike. Ovim tempom, a s toliko regulatornih i tržišnih pritisaka na fosilne izvore, mi smo u velikom problemu, a da toga nismo u potpunosti svjesni, zaključuje Nina Domazet svoju analizu iz studenoga prošle godine.

Ovdje se valja osvrnuti i na novi Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (OIEVUK) koji je objavljen na službenim stranicama Narodnih novina 15. prosinca 2021., u broju 138/2021, a službeno je stupio na snagu 23. prosinca 2021. godine. Kroz zakon se ide za tim da se buduće sufinanciranje obnovljivaca, koji će ići po novom, premijskom sustavu, što je moguće više izloži tržišnim kretanjima koja su za takve proizvođače uostalom trenutačno vrlo povoljna te da s druge strane zaradi za održivost sustava poticanja. Još u javnoj raspravi bila je vidljiva ta tendencija, na čiju je formulaciju bilo dosta prigovora, a sve se iskristaliziralo nakon objave Zakona. Cilj zakonodavca je što je moguće manje financijski opteretiti krajnju cijenu električne energije, odnosno sustav poticanja, motivirajući investitore na tržišni iskorak, jačajući mehanizme održivog financiranja pojedinih proizvodnih postrojenja u godinama u kojima se potiče njihov rad, a riječ je o perspektivi dužoj od jednog desetljeća.

Kako, između ostaloga, stoji u obrazloženju novog Zakona, korištenje obnovljivih izvora energije i visokoučinkovita kogeneracija od značajnog su interesa za Hrvatsku, stoga je i svrha Zakona da se poticanjem korištenja obnovljivih izvora energije ispune ciljevi Republike Hrvatske vezani uz postizanje 36,6 % obnovljive energije u konačnoj brutopotrošnji energije do 2030. godine, ali i da se ostvari smanjenje emisija stakleničkih plinova za 16,7 % od 2021. do 2030. godine (prema prijedlogu Uredbe o raspodjeli tereta Europske komisije). Time će se direktno pridonijeti i ciljevima Europske unije u skladu s međunarodnim obvezama Europske unije za dekarbonizaciju.

Zakonom se uređuje okvir za promicanje korištenja OIE-a (Obnovljivi izvori energije) na održivi način i to kroz uređeno planiranje i poticanje proizvodnje iz OIEVUK, okvir za definiranje mjera poticanja za proizvodnju električne energije iz OIEVUK te se uređuje sustav poticanja proizvodnje električne energije iz OIEVUK. Također se uređuje i stjecanje statusa povlaštenog proizvođača energije za proizvodna postrojenja koja koriste neki od primarnih oblika OIEVUK-a na području Republike Hrvatske.

Neke od bitnih novih definicija koje su uvedene u Zakon odnose se na financijski instrument, obvezu povezanu s obnovljivom energijom, potrošača vlastite obnovljive energije, potrošače vlastite obnovljive energije koji djeluju zajednički, ugovor o kupnji obnovljive energije, uzajamno trgovanje (peer-to-peer) energijom iz obnovljivih izvora te zajednica obnovljive energije.

Navedeni noviteti omogućuju dodatnu liberalizaciju tržišta električnom energijom tako da se na tržište aktivno uključi građane i druge privatne subjekte na lokalnoj razini kao dionike u proizvodnji i prodaji energije. Građani se mogu grupirati s malim i srednjim poduzećima te jedinicama lokalne i područne samouprave i osnovati zajednice obnovljive energije, čija prvotna svrha treba biti pružiti okolišnu, gospodarsku ili socijalnu korist zajednice, a ne financijska dobit.



I na kraju dolazimo do jednog od najvažnijih energetskih pitanja - budućnosti nuklearne energije, vezano za EU, u kojoj je dakako i RH. Naime, Europska unija morat će uložiti 500 milijardi eura u nuklearne elektrane nove generacije od sada do 2050. godine. "Samo postojeće nuklearne elektrane trebat će 50 milijardi eura ulaganja od sada do 2030. godine. A nove generacije trebat će 500 milijardi!", rekao je Thierry Breton, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište. Breton je također ustvrdio da je plan EU-a da se energija iz nuklearne energije i prirodnog plina označi kao "zeleni" izvor važan korak prema privlačenju kapitala.

EU se savjetuje sa svojim državama članicama o tom prijedlogu, uz unutarnje nesuglasice o tome mogu li se ti izvori energije uistinu kvalificirati kao održive opcije. Francuska je predvodila obranu nuklearne energije, njezinog glavnog energetskog izvora, unatoč snažnom protivljenju Austrije i skepticizmu Njemačke, koja je u procesu zatvaranja svih svojih nuklearnih elektrana. U prijedlogu se navodi da Europska komisija "smatra da prirodni plin i nuklearna energija mogu imati ulogu u olakšavanju puta u budućnost koja se pretežno temelji na obnovljivim izvorima energije".

Trenutačno blok dobiva 26 posto energije iz nuklearnih elektrana, no Breton je procijenio da će do 2050. to biti smanjeno na oko 15 posto. U prijedlogu se također navodi da za nuklearnu energiju treba uvesti odgovarajuće mjere za gospodarenje i odlaganje radioaktivnog otpada. Poziva se da se izgradnja novih nuklearnih elektrana uvjetuje dozvolama izdanim do 2045., dok bi rad na proširenju rada postojećih elektrana trebao biti odobren do 2040. godine... Usput rečeno, ali također važno, pozornost nuklearnih fizičara usmjerena je prema španjolskoj pokrajini Granadi, gdje počinje gradnja DONES-a (DEMO Oriented Neutron Source), ključnog uređaja za razvoj fuzije, nuklearnog procesa koji se zbiva na Suncu i ostalim zvijezdama...