Objavljeno 14. siječnja, 2022.
Vlašić im je destinacija tri godine zbog dobrih iskustava, blizine, jezika
ĐAKOVO
Pet stotina kilometara tamo i natrag prošla je četveročlana đakovačka obitelj za “hrvatski skijaški tjedan” na Vlašiću, u susjednoj Bosni i Hercegovini, a na čije se popularno skijalište, što zbog dobrih iskustava otprije, što zbog blizine, jezika, kao i cijena, odlučila treću godinu.
Prešavši iz Hrvatske u BiH na graničnom prijelazu Šamac, do Vlašića im je trebalo oko četiri sata vožnje. Ležerno, u dobrom raspoloženju, iako tada vrijeme i temperature nisu obećavali snijeg i zimske uvjete. Šest dana poslije, nakon povratka, vrativši se u Hrvatsku preko prijelaza Svilaj, prepričavaju dojmove s prvog “pandemijskog” skijanja u susjednoj državi, čija raja, kažu, svoju poslovičnu ležernost, komotnost, zrcali i na epidemiološkim mjerama – bez previše discipline u nošenju maski, razmaku i dr., pa i u prostorima javnih, državnih službi. Đakovčani su rezervirali smještaj u planinskoj kućici na Vlašiću; pet noćenja i šest dana, od ponedjeljka do subote, koštalo ih je 200 eura, a ostalo su plaćali konvertibilnim markama, priredivši za ski-opremu, vožnje i dr. 700 KM. Bosna i njezini ljudi ponovno su ih dočekali sa svojim urođenim šarmom, prirodnim ljepotama, ali i različitostima u svojoj multikulturalnosti.
- Prvi dan, nakon dolaska, bio je bez snijega, no potom su zavladali vlašićki zimski, snježni uvjeti - kažu Đakovčani. Najam opreme koštao je 10 KM, dnevne vožnje na najdužim stazama 30 maraka za cjelodnevnu vožnju, a 20 za poludnevnu…
- Ukupno, za te troškove četveročlana obitelj treba dnevno izdvojiti i do 150 maraka, no nismo svi u obitelji svaki dan unajmljivali opremu i skijali; nekad smo mlađi sin i ja iz toplog kafića samo kroz prozor promatrali kako drugi skijaju, sanjkaju se - priznaje Đakovčanka. Naši sugovornici kažu kako su na parkiralištima vidjeli i registracijske oznake iz drugih gradova Hrvatske, kao i izvan nje.
– Vidjeli smo u skijaškom kompleksu i žene odjevene u burku, kao i one u hidžabu i dugim kaputima. One ne skijaju, već idu u šetnju uz skijalište dok njihove obitelji skijaju - kažu Đakovčani o viđenim kulturološkim, svjetonazorskim razlikama, vidljivima u susjednoj zemlji i na mjestima kao što su skijališta.
- Na Vlašiću ima nekoliko hotela, i onih s četiri zvjezdice. Naš smještaj bio je O.K., prilagođen uskim, visokim planinskim kućicama s dnevnim boravkom i kuhinjom u prizemlju te spavaonicama u potkrovlju. Skijaške staze su dobre, organizirano je i noćno skijanje. Priroda je prekrasna, a tu je i poznata bosanska neposrednost - kažu Đakovčani.
Iako su i Đakovčani, kao što to poslovično čini naš narod kada ide na skijanje, ponijeli sarmu i namirnice, nisu, dakako, htjeli propustiti priliku da uživaju u pravim bosanskim ćevapima. Cijena im je 8 KM, 32 kune, dok je kava 1,5 do 2 marke.
– No kava je bila loša, što nas je to više razočaralo jer u Bosni očekuješ odličnu “kafu”. Ili smo mi možda potrefili baš mjesto s lošom kavom - kažu naši sugovornici o ironiji loše kave u zemlji dobrog “fildžana, rahatluka i baklave”. Posjetili su i oko 25 kilometara udaljeni Travnik.
U subotu povratak kući, Đakovčani kažu kako su za šestodnevni boravak na Vlašiću potrošili oko 5000 kuna. Dakako, u povratku su čaroliju skijaškog tjedna završili sasvim praktičnim stvarima, kao što je zaustavljanje u Vitezu i šoping u FIS-u, kupnja lijekova i “tankiranje”. Umjesto suvenira, dakako, vlašićki sir.
Suzana Župan
Pet noćenja u planinskoj kućici obitelj platila 200 eura. Najam ski-opreme 10, kava je do 2, ćevapi 8 KM