TvObzor
KAKO SU SE TEME BOŽIĆNIH ŠLAGERA NAŠLE NA KONCERTU OZBILJNE GLAZBE

Elitno i prizemno
Objavljeno 14. siječnja, 2022.
Piše: Draško CELING

Osječki ljubitelji glazbe uoči Božića imali su priliku nazočiti krasnome koncertu puhačkog komornog orkestra. Program je sadržavao neke vrlo poznate kompozicije ozbiljne glazbe uključujući i Ćajkovskijevu suitu “Šćjelkunćik” te nekoliko prigodnih božićnih skladbi. Kako bi dočarali trenutak glazbenici su u stanci stavili kape Djeda Božićnjaka pokušavajući unijeti malo humora u svoju izvedbu.



Svatko je mogao pratiti što orkestar na pozornici izvodi gledajući u obvezatni letak koji se obično dobije na ulazu u koncertni prostor. Bilo je neobično vidjeti kako su ugledna imena ozbiljne glazbe poput engleskog baroknog skladatelja Jeremiaha Clarkea, dubrovačkog kompozitora Luke Sorkočevića, već spomenutog Petra Iljića, ili pak autora filmske glazbe Michaela Kamena uživali tu čast da im se u dotičnom letku spomene ime, za razliku od njihovih manje vrijednih kolega iz svijeta popularne glazbe 20. stoljeća čije je autorstvo zamijenjeno bezličnom riječju “tradicionalna”. Nema nikakve dvojbe kako se uvaženi orkestar na taj način ogradio od izvođenja trivijalnih glazbenih tema, razdvojivši jasno ono što se nedvojbeno smatra visokom kulturom, od sezonskog glazbenog kiča.

Reći “apage Satanas” lažnome pseudoblagdanskom neukusu čini se itekako hrabrim. Gotovo da bi članovima orkestra mogli platiti rundu pića za tu odvažnu građansku gestu (nema ih puno, riječ je o kvintetu, dakle petorici) kada u tome elitizmu ne bi vidjeli nevjerojatni prezir prema onome što sviraju. Tko je natjerao sve redom ugledne puhače iz Zagreba, Ljubljane i Beograda da sviraju nešto što ne vole i ide im na živce? Vjerojatno nitko. Program su zasigurno odabrali sami. Ako ništa drugo, Hrvatska je zemlja umjetničkih sloboda. Otkuda onda taj božićni dodatak, bezimeni glazbeni šund koji izaziva prezir onih koji ga moraju izvoditi? Jedna teorija kaže da su članovi kvinteta željeli svoj kulturni proizvod učiniti prihvatljivim za hrvatsku provinciju. Ponudiš ljudima raspojasani “Jingle Bells” uoči Božića i cijela se dvorana raspameti, a pljesku koji kamči još koji bis nema kraja! Drugim riječima, to je oživotvorenje stare boljševičke parole “kultura narodu”. Uglednim kulturnjakovićima iz Zagreba, Ljubljane i Beograda nije bilo teško u svoj program uvrstiti pokoji “klasični evergrin” (termin koji je bio vrlo popularan na Radio Zagrebu prije rata) kako bi se naši dragi ljudi u provinciji opustili i zabavili.

Dakle, sada kada smo svladali lekciju o visokoj kulturi i glazbenom kiču, namijenjenom nekultiviranim masama, hajdemo pogledati tko se sve krije iza fantomske oznake “tradicionalna” (skladba). Prva spomenuta u programu je “Greensleeves Fantasy (What Child Is This?)”. Posrijedi je engleska folklorna pjesma koja svoje podrijetlo vuče iz 16. stoljeća, točnije iz 1580. kada ju je zabilježio londonski tiskar Richard Jones. “Greensleeves” već stoljećima uporno prati trač kako je njezin pravi autor ni manje ni više nego engleski vladar Henrik VIII. Navodno je pjesma bila napisana za Anne Boleyn, koja će uskoro nakon toga postati kraljeva supruga. O popularnosti te pjesme svjedoči višekratno spominjanje u djelima Williama Shakespearea. Primjerice, u “Veselim ženama windsorskim”. Muzikolozi oko autorstva nad tom skladbom isto toliko dugo lome koplja. “What Child Is This?” je inačica te pjesme napisana u 19. stoljeću. Naime, britanski autor crkvenih himni William Chatterton Dix preuredio je spomenutu melodiju u popularnu božićnu pjesmu. Tako je ljubavna balada zaljubljenog predatora Hernika VIII. (svojoj drugoj supruzi Anne Boleyn dao je odrubiti glavu!) postala nedužnom pobožnom pjesmom, doživjevši iznimnu popularnost s druge strane Atlantika. Poseban začin ovoj uistinu tradicionaloj pjesmi (puhači nisu ovdje pogriješili) daje riječ “Fantasy”, jer aludira na činjenicu da je tu temu obradio i poznati engleski skladatelj Ralph Vaughan Williams (“Fantasia on Greensleeves”). Najčarobniju inačicu ove skladbe izveo je američki saksofonist John Coltrane, uvrstivši je na svoj album “Africa/Brass”. Tako je navodna skladba Henrika VIII. postala standardom jazza. Među “no name” skladbama našla se i “Amazing Grace” iz 1779. Njezin autor je anglikanski svećenik, trgovac afričkim robljem i poduzetnik John Newton. Možda iz nekih razloga taj čovjek nije zaslužio da mu podižemo spomenik, ali je ipak autor jedne vrlo popularne pjesme, koja se pod nazivom “Milost” pjeva i u našim katoličkim crkvama. Nas se tuđa muka ionako uopće ne tiče.

”Saint’s Hallelujah” neobični je medley u kojem se susreću crnačka duhovna pjesma “When the Saints Go Marching In” i zbor “Hallelujah” iz Händelovog oratorija “Messiah”. Autor ovog galimatijasa je američki skladatelj i aranžer Luther Henderson. Američki božićni šlager “Have Yourself a Merry Little Christmas” iz 1943., koji je svojim pjevanjem učinila poznatim Judy Garland, napisali su Hugh Martin i Ralph Blane. Već iduće godine ovaj song će se naći u mjuziklu “Meet Me in St. Louis”, a tu će pjesmu učiniti dodatno slavnom Frank Sinatra. Martin je napisao glazbu i stihove za pet broadwayskih mjuzikala. “The Frosty Snowman” još je jedan šlager koji nije zaslužio da mu autori budu spomenuti. Riječ je o Walteru “Jacku” Rollinsu i Steveu Nelsonu. Od puhačkog komornog orkestra iz Zagreba, Ljubljane i Beograda naučili smo važnu lekciju. Postoji elitna glazba, to je ona s imenom i prezimenom, kao i jeftina zabava za pučane. No, tu pak ne vrijede pravila o navođenju autorstva.

Draško Celing
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SAMO POD VLASTITIM UVJETIMA

Eva Mendes se nakon 10 godina vraća glumi?

2

U GLAVNOJ ULOZI JE MARGOT ROBBIE

Objavljena prva fotka iz filma “Barbie”

3

EXIT: VIŠE OD 50 IZVOĐAČA POJAČAVA ELEKTRONSKI ZVUK

Ukrajinski ARTBAT dobio čast završnog seta cijelog festivala