Platili smo zaista visoku cijenu za svoju samostalnost. Srušen je Vukovar, prognane su stotine tisuća hrvatskih građana… I kada razmišljam o tim danima ponosa, tim danima ushita, tim danima nade da ćemo na pepelu stvoriti Hrvatsku kao modernu, demokratsku državu koja će se dičiti različitostima, razočarana sam što se te nade nisu ostvarile. Iz današnje perspektive, imajući u vidu neispunjena obećanja iz tog doba, ono što je trebala biti revolucija naroda sve više izgleda kao emancipacija elita. Stoga budem i razočarana, kao, vjerojatno i mnogi naši građani, ali to, naravno, ne može umanjiti moj ponos kad, primjerice, u Europskom parlamentu govorim na hrvatskom jeziku ili kad vidim da se ispred zgrade Parlamenta vijori naša zastava - kaže Romana Jerković (SDP), zastupnica u Europskom parlamentu.

Što je bilo ključno tih siječanjskih dana kad se odlučivalo o priznavanju Hrvatske?

- Nažalost, kod nas pojedinci i skupine ljudi vole prekrajati povijest pa tako i ovu o kojoj razgovaramo. Rekla bih da je unutar Europske zajednice za Hrvatsku bilo presudno lobiranje Njemačke za stjecanje statusa samostalne države, budući da nisu sve članice blagonaklono gledale na promjene u Jugoslaviji, a onda i njezino priznanje. Ali zauvijek ćemo osjećati zahvalnost prema zemljama koje su nas prve počele priznavati, premda i same tada još nepriznate poput Slovenije i Litve, a zatim nas je priznao i Island. Kruna međunarodnog priznanja i svojevrsna konačna potvrda samostalnosti bio je primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Iako ni danas nismo jaki u diplomaciji, lobiranje nekih uglednih ljudi priznatih u svijetu itekako je pomoglo međunarodnom priznanju Hrvatske, kao što je pomogla i najava Vatikana da će priznati Hrvatsku. Ali, nemojmo se zavaravati, sve te države, pa i one koje su nastojale zadržati Jugoslaviju na svjetskoj karti, na priznanje Hrvatske nagnala je srpska agresija, nagnale su hrvatske žrtve, stotine tisuća prognanih, sravnjeni Vukovar, devastirani dragulj Dubrovnik, srušeno kazalište u Osijeku, pjesme o pokolju Hrvata… Kada bih se trebala odlučiti za samo jedan faktor koji je najviše utjecao na priznanje, onda bi to bila žrtva koju su podnijeli hrvatski građani, više od 13 tisuća poginulih, nemjerljiv doprinos onih koji su dali svoje živote, onih koji su ranjeni u borbi protiv agresora, onih koji su zauvijek protjerani sa svojih ognjišta i iz vlastitih domova.

Uzimajući sve u obzir, kakva bi bila ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana?

- Bilo bi pogrešno, a i nemoguće, ocjenjivati prvog hrvatskog predsjednika na način “crno-bijelo”. Za Hrvatsku on je važna povijesna ličnost i takav će zauvijek ostati. Imao je velikih zasluga, ali kao i svaki čovjek - imao je i svojih mana. Ne smijemo u ocjeni njegovih odlika ili mana ni na tren smetnuti s uma povijesne i političke okolnosti u kojima je djelovao. Vremena u kojima je trebao donositi odluke nisu bila ni jednostavna ni laka. U tim nevjerojatno teškim vremenima znao se postaviti odlučno i državnički, a Hrvatska je danas, zahvaljujući uspjehu Domovinskog rata, a zatim i uspješnoj mirnoj reintegraciji, cjelovita država u svojim stvarnim granicama. Mislim da predsjedniku Tuđmanu te zasluge nitko ne može osporiti. Za mene ostaje nepoznanica zašto je dopustio hijenama da ga izoliraju od vlastitog naroda. Zašto je zaboravio da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države? Zašto je država postala sredstvo za ostvarivanje interesa malog kruga ljudi, dok je prosječan građanin prepušten sam sebi? Sigurna sam da hrvatski građani nisu željeli takvu državu. Teško mi je vjerovati da je i on to želio…

Kakav bi bio zaključak, jesmo li ostvarili glavninu državnih težnji i kakva nas budućnost čeka?

- Mi, nažalost, nismo država koja ima jasno postavljene strateške ciljeve unutarnje i vanjske politike, a to je prema mojem mišljenju i najveći hrvatski problem. Ako ne znamo koji su nam ciljevi, kako možemo ocijeniti jesmo li uspješni ili neuspješni u realizaciji tih ciljeva? U tom smislu i jesmo u mnogočemu nefunkcionalna država jer nam se stvari događaju, one u pravilu nisu rezultat promišljene dugoročne strategije. Ako pogledamo u prošlost rekla bih da smo uspješni u tome što smo danas neovisna država i članica NATO-a i EU-a, ali s druge strane nismo uspješni jer nismo istinski pravedno i stvarno demokratsko društvo. U Hrvatskoj još uvijek pravila nisu jednaka za sve, pravosuđe je sporo, neučinkovito, često i pristrano te je taj osjećaj nepravde možda i glavni razlog zbog kojeg mnogi ljudi napuštaju Hrvatsku. Rekla bih da o svima nama ovisi kakva će Hrvatska biti u budućnosti jer uvijek pobjeđuje onaj vuk kojeg hranimo. Ako i dalje budemo hranili vuka koji znači klijentelističku i korumpiranu Hrvatsku neravnopravnih građana, onda ćemo i dalje imati takvu Hrvatsku. No, ja vjerujem i sigurna sam da Hrvatska zna i može bolje od toga.

Uza sve pozitivno što je postignuto, koji su i dalje problemi koje kao država nismo još uspjeli riješiti...?

- Temeljni problem danas je taj što u ovih 30 godina nismo uspjeli izgraditi jake državne institucije koje odluke od javnog interesa donose samostalno i neovisno od političkih upletanja. Kako na političkom, tako i na ekonomskom planu, možemo govoriti o fenomenu “zarobljavanja države” kao procesa u kojemu pojedinci i interesne grupe neformalnim kanalima utječu na procese donošenja odluka u tijelima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti s ciljem stjecanja koristi. U Hrvatskoj je izrazito naglašen raskorak između zakonskih normi s jedne i društvene prakse s druge strane, što potvrđuju i razna istraživanja po kojima smo u percepciji korupcije u samom europskom vrhu - još jedna statistika koja nas pozicionira na samo dno u Europskoj uniji.

Država mora postati sustav koji radi u javnom interesu, a ključan javni interes čine funkcionalno i neovisno pravosuđe, kvalitetan obrazovni i zdravstveni sustav i neovisni mediji. Vjerujem da u sva četiri segmenta moramo uložiti dodatne napore kako bismo bolje pozicionirali Hrvatsku za sve buduće društvene izazove koje sa sobom donose klimatske promjene i digitalna era koji će znatno utjecati na oblikovanje novih političkih, društvenih i ekonomskih paradigmi. Svijet se mijenja velikom brzinom i vjerujem da nemamo više taj luksuz baviti se isključivo događajima iz prošlosti, već je potrebno postići širok politički konsenzus oko niza važnih pitanja kako bismo bili spremni odgovoriti na izazove budućnosti te jednako tako kapitalizirati prilike koje nam se nude. (D.J.)