Objavljeno 8. siječnja, 2022.
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom “Post-Corona epilog sino-američkog pregrijanog odnosa: Slijedi li promjena igre ili pobjeda?”. U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o povijesti kinesko-američkih odnosa u svjetlu geopolitike i multilateralizma. Prenosimo dio iz toga opsežnog teksta.
STOLJEĆE IMITIRANJA
Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja njezina postojanja do Nixonova iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrat: SAD je primijetio da stvarnih ideoloških razlika između njih i post-Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo “novi početak”. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost (veza zbog koristi): Amerikanci su udovoljili svom privatnom (industrijskom i tech) sektoru ne obuzdavajući njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu radnu snagu te imitiranje pokornosti.
Ipak, za obje zemlje ovako “ugovoren brak” bio je mnogo više od gospodarstva, bila je to politika - Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali s više sofisticirane tehnologije, a američki Veliki Treći sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu - tehnološka monokultura susrela se s političkom. No sada s COVIDO-19 (C-19), i igrom okrivljivanja, medeni mjesec je završio. Dok Zapad predvođen SAD-om postaje razočaranje, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Nazire li se neki novi oblik globalne centralizacije?
Ovih dana mnogi tvrde da je naš odgovor na COVID-19 planetarni fijasko, čiji razmjeri tek trebaju isplivati na površinu sa svojim rastućim nerazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, izazivajući goleme socio-ekonomske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. (Ali, gore od našeg odgovora je naša šutnja o tome.) Ipak, da budemo precizni, nesreća COVID-19 uistinu nije donijela ništa novo u ionako usijane kinesko-američke odnose i rastuću binarizaciju svjetskih poslova: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno već neko vrijeme - rascijep između otuđenih centara moći, svaki na svojoj strani Pacifika, i ostalih. Nije ni čudno da je rad na cjepivu COVID-19 više utrka u naoružanju nego suradnička humanistika.
Washington sebi više ne može priuštiti tretiranje Kine samo kao još jednog trgovinskog partnera. Također, SAD nije u dobroj poziciji kapitalizirati eventualnu ratobornost Pekinga (osobito s Rusijom bližom Kini nego ikada prije). Uobičajena linija zapadnog neonarativa glasi: KPK je iskoristila otvorenost liberalnih društava, a posebno svoju slobodu govora za pljačku, i preusmjeravanje. I; Peking mora platiti cijenu reputacije zbog izrabljivačkih praksi.
Među vodećim ekonomistima vlada gotovo neprijeporno mišljenje da Kina duguje svoj gospodarski uspjeh trima ključnim razlozima. Prije svega to je činjenica da je Narodna Republika Kina usvojila tzv. Imitativnu gospodarsku politiku (baš kako su to Japan, Singapur, Tajvan i J. Koreja učinile prije nje) kroz Dengovo proklamirano otvaranje. Drugi je iznimno niska domaća potrošnja, te dosta štednje po kućama. Konačno, kao treći razlog kineskog čuda navodi se nizak proizvodni trošak - uglavnom na štetu stareće populacije, kao i na račun vlastite radne snage te prirodnog okoliša.
Ništa od spomenutog nema snagu privlačnosti na međunarodnom planu, niti pak obećava izvjesnu budućnost. Stoga ne treba čuditi da Imitator vojuje - kod kuće i u inozemstvu - defenzivne ideološke bitke. Takav reaktivni status quo nema intelektualnog zova da privuče i inspirira ikoga izvan svojih uskih zavičajnih međa. Dakle, ako je XIX. bilo “stoljeće poniženja”, XX. “stoljeće emancipacije”, treba li XXI. dobiti pridjev “stoljeće imitiranja”?
Primjerice, inicijativu BRI pojas (Belt and Road Initiative) i Put svile br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarnu prisutnost. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo potrošiti trilijune dolara. Ipak, konkretne brojke su nešto skromnije. Kao što je Drugi BRI samit pokazao, kineske kompanije investirale su tek 90 milijardi dolara diljem svijeta. Doima se da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi voljeli misliti, niti će biti u stanju financirati svoje obećane projekte a da ne zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital - ako uopće - neće biti ponuđen bez uvjetovanja. Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB), kao i BRICS ili “Novorazvojna” banka raspolažu s nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni Fond puta svile (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu prikupiti još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelako) kod kuće, iz financijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja diljem svijeta. Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.
NIŠTA BEZ RUSIJE
Mnogi svode “igru” sutrašnjice na dvije države - Kinu i SAD. Već se skoro tri desetljeća umanjuje značaj Rusije - od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njezino se gospodarstvo uspoređuju s onim iz Italije. Osim ako nije u terapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti ne služi nikome - štoviše, iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planetu koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta).
Dakle, vratimo se realnostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu predmodernu i modernu povijest, gotovo svaka svjetska velika sila ovisila je (a i dalje ovisi) o tome šta se događa u Rusiji i oko nje. Od značaja nije samo veličina Rusije već i njezina apsolutna centralnost na karti svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine. Dakle, tu je jedan neprekinut tijek proizvodnje k cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolirano crvotoči ulazak i nametne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakterizira današnjicu. (IFIMES/Ljubljana/Beč, prosinac 2021.)
Piše: Anis H. BAJREKTAREVIĆ