Davor Kristić napisao je knjigu "Ivo Andrić - kronika jednog beščašća. Politički i diplomatski životopis Ive Andrića" (Despot Infinitus, Zagreb, 2021.), o političkom i diplomatskom djelovanju Ive Andrića, koja bi nas trebala uvjeriti da "Andrićev politički životopis dokumentirano svjedoči o njegovoj potpori totalitarnim i velikodržavnim projektima koji uključuju etničko čišćenje Albanaca i Turaka, te koji u svojim povijesnim romanima prikazuju političku srbocentričnu sliku Balkana" (str. 167). I za ovu knjigu Davora Kristića mogao bih ponoviti onu ocjenu koju sam izrekao u svojoj recenziji knjige Damira Pilića "Tito očima Krleže" [1], a koja se svodi na konstataciju da se radi o knjizi u kojoj nema ni jedne nove spoznaje, ni jedne informacije o političko-diplomatskim aktivnostima Ive Andrića koje nam već nisu bile poznate.
I to je, prema mojem mišljenju, najveći nedostatak ove knjige, puko recikliranje otprije poznatih dokumenata, knjige koja kao takva nije ništa ino nego prilično nes(p)retno sklepan politički pamflet. A ni jedan pamflet ne može biti na čast hrvatskoj kulturi. Naime, uopće mi nije jasno što se ovim pamfletom zapravo željelo postići. Još jednom dokazati da je Ivo Andrić bio i ostao politički Jugoslaven, koji nije vidio nikakvu razliku između političkih strategija Aleksandra Karađorđevića i Josipa Broza Tita? Da je u životu, manje-više, u svim onim graničnim situacijama slijedio načelo oportuniteta/komoditeta, pa je tako (o)lako odustao od svog hrvatskog podrijetla? [2] Da se u nekim neizvjesnim povijesnim situacijama nije baš najbolje snalazio, pa je tako početkom Drugog svjetskog rata napisao pismo Draži Mihailoviću, koji mu se u tom trenutku učinio "novim Karađorđem", odnosno da je sam Andrić "kriv" što su u nekim vremenima, u 90-im godinama prošloga stoljeća, velikosrpske političke strategije na vulgaran i primitivan način instrumentalizirale neke njegove tekstove? Ili što je i sam u nekim svojim književnim tekstovima nastalima nakon Drugog svjetskog rata svjesno koketirao s ondašnjom vladajućom, komunističkom ideologijom?
I kada bih usporedio ovu knjigu D. Kristića o Andriću s knjigom Michaela Martensa, njemačkog novinara [3] "Vatra u vatri: Ivo Andrić - jedan europski život" (Ljevak, 2020.), jednom uistinu zanimljivom i opsežnom monografijom o ovome književniku, koji, između ostaloga, dijelom pripada i hrvatskoj književnosti, u kojoj je, prema mišljenju Krešimira Nemeca, taj autor "reafirmirao jednu istinsku europsku veličinu", onda bismo vidjeli svu političku i teorijsku, ali i civilizacijsku insuficijentnost Kristićeve knjige.
Doduše, treba reći da nisu svi na ovim prostorima bili oduševljeni ni svim konstatacijama spomenutog njemačkog novinara, inače eksperta za zapadni Balkan, o književnom i inom opusu Ive Andrića. Govoriti o Andrićevu književnom djelu u europskom kontekstu mnogima nije bilo po volji, kao što ni njegov autsajderski pristup književnom opusu ovoga pisca nije bio opterećen onom nepodnošljivom težinom "naših" iracionalnih nesporazuma, koji sve ovo vrijeme u pravilu generiraju seriju "pogrešnih" čitanja njegova opusa. Naravno, nisu sva čitanja opusa Ive Andrića bila pogrešna, nacionalistička… Ovdje, prije svega, mislim na brojne tekstove K. Nemeca, N. Lujanovića, I. Lovrenovića, M. Jergovića, J. Mlakića…, koji su i više nego korektno kontekstualizirali književno-političku pojavu Ive Andrića [4].
Stoga ova knjiga Davora Kristića čini retrogradnu pojavu u hrvatskoj kulturi, bez obzira na to "što je dala glas onima koji su znali tko je doista Ivo Andrić"! Način na koji D. Kristić (treba reći da je autor rođen u Travniku [5] - sic!, i da je neko vrijeme bio i hrvatski diplomat, koji očito ne razumije kako funkcioniraju diplomati i koje vrijednosti moraju braniti) analizira književno-političko djelovanje Ive Andrića krajnje je selektivan, manipulativan i kao takav jedna nelegitimna analiza književnosti. Na sličan način moguće je pisati i o Miroslavu Krleži. Neki su i pisali, ali to ni na koji način nije umanjilo vrijednost njegove književnosti, koja, naravno, nije u svim detaljima sjajna. Kada se relativno dugo živi, a i Krleža i Andrić doživjeli su pristojnu starost, onda ne treba isključiti mogućnost da su tijekom života mogli imati i određenih političkih nesnalaženja, zabluda, lutanja… Nije mala stvar u životu poznavati i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera, ili sjediti za stolom sa Stojadinovićem, a nakon njega i s jednim JBT-om, piti kavu s M. Krležom, ali i s jednim E. Jungerom [6], C. Schmittom… Iz današnje perspektive imam dojam da su i M. Krleža i I. Andrić bili itekako konzistentni u svojim stavovima bez obzira na neke manje ugodne epizode!
No ono što iskreno raduje, bez obzira na sve ove moje kritičke objekcije, jest činjenica da i ova knjiga D. Kristića nedvojbeno potvrđuje aktualnost I. Andrića. I to ne samo zbog njegove sjajne literature nego i zbog mnogih drugih stvari iz njegova života, kao što su to epizode iz diplomacije, njegov prilično ležeran odnos prema identitetskim politikama, moralnim načelima, vladajućim ideologijama… Stoga ću sebi dopustiti da za sam kraj ponovim jednu moju prijašnju konstataciju o iznimnoj važnosti njegova opusa: posvema je razumljivo što o njemu pišu i Bošnjaci (R. Mahmutćehajić…), Srbi (Z. Milutinović, D. Glišović…), Hrvati (K. Nemec, N. Lujanović…), što ga u svojim pismima i književnim tekstovima (pre)često spominju i M. Jergović i S. Basara, a Vuku Draškoviću u romanu "I grob i rob" Ivo Andrić postao je krunskim svjedokom - ne samo što je njegova vlastita politička metamorfoza od ultra Srbina do light Jugoslavena posvema logična nego su i njegove najnovije političke (pro)teze o integralnom jugoslavenstvu, o političkoj mudrosti Aleksandra Karađorđevića… na istome onome tragu kako je razmišljao i jedan takav autoritet kao što je to neprijeporno bio Ivo Andrić, iz čega onda logično proizlazi da bi upravo tu vrstu razmišljanja morale prihvatiti i slijediti sve današnje srpske političke elite ako žele uspjeti u ostvarenju svojih političko-teritorijalnih namjera!
P.S.: Autoru Davoru Kristiću prijateljski bih preporučio knjigu Zorana Avramovića "Književna raskrižja. Identitet, Andrić, Crnjanski"
[7] (Laguna, Beograd, 2016.), u kojoj taj autor na jedan krajnje prihvatljiv način demonstrira sve potencijalne odnose između nečije nacionalne pripadnosti, tipova kulturnih identiteta i pripadnosti nekoj od nacionalnih književnosti, pa tako možemo, između ostaloga, pročitati i sljedeću konstataciju: "Vera je bila osnovna stigma za oblikovanje razlika u kulturnom identitetu svih stanovnika Višegrada, a ne samo Srba i muslimana. Vera je imala i druga značenja. Ona je bila pokretač za sve one materijalne interese koji su svojstveni svakome čoveku. Borba za vlast i više zemlje, kao i nastojanje da se svoj obrazac života univerzalizuje, izvirali su iz temeljne vododelnice - religije" (str.170).
Zlatko Kramarić
Ova knjiga Davora Kristića čini retrogradnu pojavu u hrvatskoj kulturi, bez obzira na to "što je dala glas onima koji su znali tko je doista Ivo Andrić"...
Ono što iskreno raduje, bez obzira na sve ove moja kritičke objekcije, jest činjenica da i ova knjiga Davora Kristića nedvojbeno potvrđuje aktualnost Ive Andrića...
Nije mala stvar u životu poznavati i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera, ili sjediti za stolom sa Stojadinovićem, a nakon njega i s jednim JBT-om, piti kavu s M. Krležom...
Zamke krivog tumačenja
[1] Vidjeti: Z. Kramarić, “Povijest posuta trnjem” (Magazin, Glas Slavonije, 27. ožujka 2021.)
[2] Treba reći da je bilo i drugih pisaca koji su, zbog ovih i onih razloga, odustajali od svog nacionalnog podrijetla. Tako jedan Meša Selimović sebe vidi kao književnika koji pripada korpusu srpske književnosti, a Novak Simić, podrijetlom iz BiH, Srbin, sebe doživljava isključivo unutar korpusa hrvatske književnosti. I tu svoju pripadnost hrvatskoj kulturi deklarirao je prije Drugog svjetskog rata! Ili, što je oskarovac Dušan Vukotić, Crnogorac ili Hrvat? Ili, pak, redatelj Veljko Bulajić? Ili književnik Mihajlo Lalić? Što reći o nacionalnoj metamorfozi Emira Kusturice, koji je svoje “srpstvo” dodatno potvrdio promjenom imena - od Emira je postao Nemanja!
[3] I o toj sam knjizi pisao, vidjeti studiju “Što je Andrić nama i što smo mi njemu”, u: “Kritika mračnoga uma (ili o etici kajanja)”, Filozofski fakultet u Osijeku (2021.). Također, recenzirao sam i knjigu intervjua M. Martensa, “San zvan Jugoslavija. Razgovori o Ivi Andriću” (Ljevak, 2021.), u kojoj taj autor nastoji objasniti svoj pristup književnom i inom opusu Ive Andrića. Više o tome: Z. Kramarić, “Književnici su sami svoja nacija” (Magazin, Glas Slavonije, 17. srpnja 2021.)
[4] Treba reći da i u drugim akademskim zajednicama na ovim prostorima postoje autori koji nemaju nikakvih problema s razumijevanjem književnog opusa Ive Andrića izvan mononacionalnih okvira. U srpskoj su to svakako tekstovi Z. Milutinovića, D. Glišovića, Z. Avramovića, D. Šabotića, u bošnjačkoj E. Kazaza, T. Havrića, D. Beganovića…
[5] I više je nego zanimljivo što je u Travniku rođen i Nebojša Lujanović (1981.), ali koji o opusu Ive Andrića misli posvema suprotno od Davoda Kristića. O načinu kako N. Lujanović interpretira I. Andrića, više u njegovim knjigama “U rovovima interpretacija. Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja” (Ljevak, 2021.), “Prostor za otpadnike: od ideologije i identiteta do književnog polja” (Leykam International, 2018.). Prava je šteta što D. Kristić svoju “viziju” političko-diplomatskog djelovanja Ive Andrića nije objelodanio nešto prije, pa da i tu njegovu viziju N. Lujanović dekonstruira u svojim “rovovima interpretacije”!
[6] Nakon čitanja moje studije “Što je Andrić nama, a što smo mi njemu” nazvao me je M. Martens, autor monografije “Vatra u vatri” kako bi me upozorio da su neke moje objekcije o političkim stavovima E. Jungera, u najmanju ruku, brzoplete, površne, pa prema tome i pogrešne. Naime, ja sam u toj studiji E. Jungera proglasio, ni manje ni više, nego pristašom nacista, a on to nikada nije bio. Doduše, istina je da on nije imao neko osobito mišljenje o demokraciji, posebice onoj nakon Velikog rata, duboko je bio razočaran stanjem duha u Njemačkoj nakon 1918., ali nacist ipak nikada nije bio! I ova banalna epizoda trebala bi biti poučna svima koji su skloni donošenju prenagljenih i pretencioznih zaključaka o političkom i inom djelovanju drugih!
[7] Naime, iz predočene literature u njegovoj knjizi vidljivo je da ovu knjigu nije imao u rukama prilikom pisanja knjige o Andriću!
"Nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori"
Andrić, Ivo, književnik (Travnik, 9. X. 1892 - Beograd, 13. III. 1975). Već u ranome djetinjstvu upoznaje raznolikost zavičajnoga bosanskog ambijenta: roditelji su mu travnički Hrvati, ali se nakon očeve smrti iz Sarajeva, gdje su živjeli, seli k teti udanoj za Slovaka, službenika austrijske uprave, u Višegrad. Iako pripada katoličkoj zajednici, brzo razvija osjećaj jugoslavenskog buntovništva, pa je kao sarajevski gimnazijalac blizak prevratničkim mladobosancima. Sa stipendijom Napretka, društva bosanskih Hrvata, 1912. dolazi na studij u Zagreb, gdje se u književnom smislu počinje oblikovati pod utjecajem moderne, osobito A. G. Matoša. Prvu je pjesmu objavio 1911. u Bosanskoj vili, a već 1914. skreće ozbiljnu pozornost svojim prilogom pjesničkomu zborniku Hrvatska mlada lirika. Studij je 1913–14. nastavio u Beču i Krakovu, pa je u povodu Matoševe smrti održao u bečkome klubu hrvatskih studenata znameniti govor, koji je prenio časopis V. Čerine Vihor, a u kojem je za Hrvatsku na pragu ratne katastrofe ustvrdio kako “nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori”. Zbog svojih je nazora odmah nakon izbijanja rata godinu dana proveo u zatvoru, a potom je bio interniran u nekom selu kraj Travnika. Narušena zdravlja, amnestiran je 1917. i otpušten iz vojne službe pa se vratio u Zagreb, gdje radi pri Narodnome vijeću te kao pripadnik književne skupine oko Književnoga juga djeluje sa stajališta tzv. integralističke obnove. Tada je pristupio i Društvu hrvatskih književnika, ali se ubrzo odlučuje za državnu službu: 1919. prelazi u Beograd, isprva radi u Ministarstvu vjera, a 1920. dobiva mjesto u diplomaciji. Pošto je 1924. u Grazu završio studij doktoratom o duhovnome životu u Bosni za turske uprave, sve do sloma jugoslavenske Kraljevine, koji ga zatječe kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Berlinu, obavlja odgovorne dužnosti. Za II. svjetskog rata živio je povučeno u Srbiji, a 1946. postaje prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije. U poslijeratnome razdoblju bio je narodni zastupnik u skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. God. 1961. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost... (enciklopedija.hr)